POEZIJA

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Žak Prever - Obletao je oko mene

Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i časova
I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obećanje
Kao što se istrže cvet iz zemlje
I zadržao ga u svome sećanju
Kao što se čuva cvet u zimskoj bašti
A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvet je brzo svenuo
Oči su mu se iskolačile
Pogledao me je popreko
I uvredio teško
A drugi je došao i nije mi ništa tražio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U času za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kad me je svukao
Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće
A nisam znala ni ko je on.

[lejenica]

...iiiiii.. po ko zna koji put..

Konstantin Simonov

Čekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

[:) hope]

eej, pa ovo je super ideja, čin su van najdraže trebale bi bit i lipe pisme, i onda bi bila prava zbirka pjesama ovde... super!  ...meni je najdraža ova:

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam nju volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Mišljenje da je nemam, osjećaj da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo beskrajniju bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je posuta zvijezdama, a ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

Ista noć bijelinom prekriva ista stabla.
No mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam volio!
Moj glas je iskao vjetar da joj takne uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima, poput ove, držao u svom naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

(Pablo Neruda, 1924.)

[lejenica]

eheeeej vilo.. drago mi je što te i ovdje vidim...

[lejenica]

ŠANTIĆ

PRETPRAZNIČKO VEČE



Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi žari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Na polju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Ko drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Promrzlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka.

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Iz mirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće
Mi, djeca, sjeli kao kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk, i dim se koluta;
Njegova mis'o nadaleko luta,
I pogled budi sanjiv, blag, i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže,
Ko simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac: - "on je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!" I mi svi, ko vjetar,

Trči i vrata prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sa novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto -
Sučući brke, stari susjed vješto
poč'o bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno poč'o, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo ko da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...
 
O mili časi, kako ste daleko!
Vi draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... Moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožičnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krša gola,
Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,
Ja čujem šušanj ko viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same,
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov sumor ko da pada na me...

Sanjam li? Il bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila...

Sve su svijetle!... Sve u bl'jesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, ko da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje;

Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi...

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge..
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gde bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju,
Što svoje duše na zv'jezdama griju, -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vezu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna"...

I akord zvoni...Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...

[lejenica]

    KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU


A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom,
A naročito
Kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam....
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
kad to zaboraviš, kažem....

I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom u
       jugozapadnom kutu, na
Nedjeljnji ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
      pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš.....

Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se slivali jedno u drugo...

Kada kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.

      GWENDOLYN BROOKS (1917)
   

[lejenica]

Celoga je dana

Celoga je dana sneg lagano pado
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz cvetove snežne,
kao leptir lak
i nekome htela reci reći nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.
 
I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust.
Večeras bih nekog ugledala rado,
ali njega nema. Put je davno pust
Samo s bledog neba beloj zemlji sleću
Pahulje kroz zrak.
O, kako je bolno kad ti doći neće
neko koga čekas, a spušta se mrak.


              Desanka Maksimović

[lejenica]

Celoga je dana

Celoga je dana sneg lagano pado
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz cvetove snežne,
kao leptir lak
i nekome htela reci reći nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.
 
I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust.
Večeras bih nekog ugledala rado,
ali njega nema. Put je davno pust
Samo s bledog neba beloj zemlji sleću
Pahulje kroz zrak.
O, kako je bolno kad ti doći neće
neko koga čekas, a spušta se mrak.

[lejenica]

Veleš Perić

KOČIJAŠU !


Mesec - svinga
od mesinga,
nebom luta.
Kočijašu,
skreni kola pored puta.

Kočijašu,
hajd' na čašu,
dođi, druže, da te pitam,
kome njene ruke mašu,
ove noći
dok se skitam.

Noć je pala,
kola stala,
konji vrani.
I vrata su zaškripala
na mehani.

Nikog nema.
Krčmar drema
preko stola.
Gazda, mi smo dva boema,
i željni smo alkohola.

Prič'o sam joj o proleću
možda grešno, možda čudno.
Ona dunu k'o u sveću.
Sve ugasi,
sve zaludno.

Ne sećam se ničeg više,
pamtim samo bat koraka,
koji nam se podeliše
na dve strane
od sokaka.

Ona jednom, a ja drugom.
Rastasmo se bez svršetka,
pijan zvižduk, mesto metka,
prosvir'o sam samo
tugom.

Pošao sam bez zaklona,
niz ulicu, koju pljujem.
I mislio, da l' zna ona,
u šta sve ja
ne verujem.

Pošao sam kud me nose,
dve cipele k'o dva splava.
- Pijan, ružan, guste kose,
prazno srce,
prazna glava.

Kočijašu,
ispij čašu,
ispijmo je za čoveka.
I poteraj sad u kasu,
na putu nas
zora čeka.

[lejenica]

O TEBI , LJUBAVI MOJA JEDINA


Namjeravam , o tebi nekoliko rijeci napisati jedina moja ljubavi .
Sretan sam , jer si moja , u rijecima jedina i ljubav u pjesmi ,
u tisini i gubljenju glasa dok promatram nebo iznad ravnice .
Uvijek si ziva slika dodira sto ima odgovor svakoj mojoj sutnji ,
moj smisao kad zaustim ili urlik u bespucu slomljenih emocija .

Svatko ima pjesmu i svatko ima rijeci , a ja tebe , ljubav jedinu .
Onaj prvi koji ima pravo u ocima vidjeti svjetlo nema tu velicinu ,
kao ja , kad me obasipa moja ljubav jedina , jedina moja ljubavi .
Rijec po rijec umivas pjesmu s mirisima svog zanosnog osmjeha
i rukopisom ljubavi pretvaras ih u slatke bukete predivnih latica .

Prostires se sa skripom prvog prosinackog snijega , ljubavi moja .
Skupljas sve zvukove sto se stoljecima skrivaju u starim sumama
i ljekovita si jer donosis maglovitim jutrima neuhvatljivi sjaj rijeke .
Budis sapatom proljeca lastavice dok njihova krila drhte u zavjetrini ,
a pospanost vlati pokrivas , svaku posebno , svojim plavim zjenicama .

Ljubavi moja jedina , izmirujes me u snovima gdje daljine ne postoje .
U vjetru sto mojom dusom struji olujna si snaga i vladar svim morima ,
pomices u meni kamene otoke i u njihove se uvale zalijeces uzdasima .
Kad zakoracim u nepregledne dubine hladnog i beskonacnog svemira ,
ti me docekujes ljubavi moja jedina i u tebi jedinoj prepoznajem zvijezde .

Zato me povedi do kraja jedina moja ljubavi i istisni komadice straha .
Izvuci mjesecinu i samo s tom srebrnom zavjesom moje tijelo podari ,
privuci me i svjetlucavim poljupcima razmnozi , podigni i nebu prinesi .
Ostavi tako ovjencanog , kraj jezera i na obali rijeke , na vrhu planine ,
uz polja i boji suncokreta , na kapi vjecne misli i u tvom srcu koje volim .

Poslusaj ljubavi moja jedina , poslusaj koliko sam sretan sto te imam .
Cijelog si me u svoj divni vijenac ljubavi isplela , cijelu te u sebi imam ,
kao dah bijelog jorgovana u meni postojis i mirises , jedina moja ljubavi .
Moje te usne prije spavanja k sebi zovu i na tvoje grudi s tobom lijezu ,
ljubavi moja jedina , poslusaj koliko sam sretan sto me zauvijek volis .

Zal Kopp

[lejenica]

HORIZONTOM POGLEDA

Još se i sada u tebi osjećam i noć u meni luduje,
još po tvom tijelu u mirisnim dodirima izgaram
i zanosom vječnog ljubavnika tvoje sokove ispijam.
Proplancima tvoga tijela voćnjake grudi posjećujem
i razuzdane prste puštam da beru sočne trešnje,
dozrele na suncu moje ljubavi i kiši mojih strasti.

Još uvijek, između neba i zemlje, u tebe uranjam,
odsjedam dodirima muškosti na tvojim stijenama
i tvrdim valovima zauzimam meke crvene rubove.
Još me horizontom svog požudnog pogleda mamiš,
razvlačiš u obrisima čežnje i tihim uzdasima opijaš,
prislanjaš na uzglavlje i šapatom zvijezda pozivaš.

Pučinom mog tijela izazovno slažeš olujne strasti,
ispod svakog pokreta hvataš moje burne osjećaje
i poput sna vrelim trbuhom  sigurno po sebi vodiš.
Još te u sebi imam i iako si pokraj mene tiho zaspala
i usnula u hodu, na mojim tek razbuktalim usnama,
nastavljam te milovati nježnim mislima ljubavi.

Dopuštam mjesečini da te tada dodiruje zagrljajima
i prostre bjelinu tvoga tijela pod moje nemirne dodire,
jer s tobom i kad spavaš, nastavljam voditi ljubav.
Osmjehnem se kad dotaknem prostor raširenih nogu
i na moje dlanove izneseš dubinu otiska divnih usnica
što vječnu vatru među moja bedra slatko urezuju.

Ponekad, itekako volim spokoj tvoga sna izazivati,
odsjajem treperavog svjetla preko tebe pretrčavati
i u toplim odajama tvog hrama maštom zalaziti.
A kad me poneki tračak nemirnih misli tiho podsjeti
kakvo se bogatstvo u tom prekrasnom hramu krije,
moram te probuditi i zajedno s tobom u njemu uživati.
 

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Smem li ja po ko zna koji put da ostavim pesmicu... SMEM...

Budim je zbog sunca
koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci
koje peku grlo, volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela
i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je zbog manufakturnih pejzaza,
javnih parkova
budim je zbog ove nase planete
koja ce mozda biti mina
u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise
veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim
budim je zbog zore, zbog ljubavi,
zbog sebe, zbog drugih
budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu

Sigurno je rekla neka me trazi
i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta,
koju volim
to dete koje je zaspalo
ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi
drukcija i nova,
uzalud je budim
jer njena usta
nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice,
ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu
necije lice u pesku

ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Pa to je krasno

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pijetla.
Pričam joj pjesme....

Ona se divila bedrima,
dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.

Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti...

A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
A ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola
i deset milijuna na knjižici.

I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.

Enes Kišević (1947)

[lejenica]

ma miciiiiika... ti smiješ sve...

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

hvaja... ...