POEZIJA

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[Skorpija]

Prelepo, Mici... ostadoh bez teksta 

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

^

Zbog svega sto smo najlepse hteli
hocu uz mene nocas da krenes.

Ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni ili vreli,
nemoj da zalis ako svenes.

Hocu da drzis moju ruku,
da se ne bojis vetra i mraka,
uspravna i kada kise tuku,
jednako krhka,
jednako jaka.

Hocu uz mene da se svijes,
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol
i smeh da pijes
i da ne zelis da se vratis.

Da sa mnom
ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli.

Ili crknes,
ako crci treba,
zbog svega sto smo najlepse hteli.

M.Antic

[Њавица]

MOJA NOĆI...

Moja noći, kada ćeš mi proći?
- Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
- Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
- Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
- Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
- Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
- Nikad!

Aleksa Santic
_________________

[lejenica]

Ako lijevo skreneš

Ako skreneš lijevo od tirkizne staze,
od staze što vodi pravo prema dolu,
upašćeš u tragove što titani gaze,
dok odnose stijene prema tamnom molu.

Ugledaćeš more kako kopno ždere,
i vidjećeš bedem što uporno čuva,
i potura tijelo da sa sebe spere,
sluz i crne fleke titanovih muva.

Ako k’ dolu krenu tvoje noge trome,
i uspiješ stići dok još traje dan,
otvorićeš oči u krevetu svome,
i shvatit ćeš da je sve to bio san.

Milovan Lalović

[lejenica]

Kletva

Bestraga ti glava
o ali bez traga
već odavno ode
moja glava draga
iz zore
u zoru
zora
a šta dalje
ko nas u taj bestrag
iz bestraga
šalje...

Nisi ništa ružno
rekla dobra ženo
sve je to već davno
ružnije rečeno
proklet sam ja
proklet
zna to ova glava
pa se evo
luda
nekako spasava
pa me evo nekud
očajnika vodi
da mi pukne mramor
u nekoj slobodi.

Vito Nikolić

[lejenica]

Zima

Čija li si noćas – ko te
ljubi pijan od ljepote
i u mekoj kosi sanja
svet pun tvoga šaputanja.

Srećo moja davno prošla
kome li si dobrodošla
ove noći dok zla ciča
moju studen svetu priča
i dok vetar grubo guši
zaostali sjaj u duši.

Čija li si noćas - čija
kome tvoje sunce sija
kao što je meni sjalo
tako malo,
tako malo.

[Dreamer]

Budim je zbog sunca
koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci
koje peku grlo, volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela
i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je zbog manufakturnih pejzaza,
javnih parkova
budim je zbog ove nase planete
koja ce mozda biti mina
u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise
veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim
budim je zbog zore, zbog ljubavi,
zbog sebe, zbog drugih
budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu

Sigurno je rekla neka me trazi
i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta,
koju volim
to dete koje je zaspalo
ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi
drukcija i nova,
uzalud je budim
jer njena usta
nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice,
ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu
necije lice u pesku

ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen
B.M.

Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, ovo ti nikad necu oprostiti. Znas i sama koliko volim Miljkovica i da mi ovako ukrades... Sram te bilo...

[Dreamer]

Misli na ruke kao vesnike bure,
voli svaki prst ponaosob.
Opipaj nabor na svilenoj suknji
i zaparaj noktom do bola.

Seti se dana kad su ulične tuče
bile ispit za decaštvo.
Opiši mi reci koje jačaju ruke.
Crtaj Konan, zmaj, JNA.

Milan Mladenovic(RIP )

[Dreamer]

Golubica

Imao sam golubicu.
I lepa golubica je umrla.
Mislim da je umrla od zalosti.
Ah, za čim je mogla da zali?
Njena stopala su mojim rukama pletenim
pamučnim nitima bila svezana.
Slatka mala crvena stopala...
Zašto si umrla?
Zašto si me ostavila mala ptico? Zašto?
U šumi si sama zivela.
Zašto, lepo stvorenje?
Zašto nisi zivela sa mnom?
Voleo sam te uvek i belim graškom hranio.
Zašto nisi zivela lepo, kao u zelenoj travi?

John Keats








Bakarni novčić

Prošaptah, premlad sam.
A zatim dovoljno sam star.
Iz neodlučnosti bacih novčić,
da vidim da li mogu voleti sad.
Voli mladi covece. Voli.
Ako je devojka mlada i poštena.
Ahhh novčiću, bakarni novčiću.
Zapetljan sam u pramenima njene kose.

Da... ljubav je pokvarena stvar.
Ne postoji niko dovoljno mudar
ko bi video njen kraj.
Jer bi on mislio o ljubavi
dok se sve zvezde ne pogase
i senke ne progutaju mesec.
Ohhh novčiću, bakarni novčiću.
Niko se ne moze zaljubiti prerano.


William Butler Yeats

[Њавица]

"Autobigorafija"

u obicnom sam sebe uhvatio,
pa nikad nisam to sakrivao,
bar sam posteno kiriju platio,
na ovom svetu sto sam ziveo.

mozda sam nekome jad iscelio,
i nekom u zenice sjaj namamio,
i u komsiluk zvezde doselio,
u prozor svitanja uramio.

ako mi zivot krila skrati,
i sneg u oku pocne da veje,
znam , bar se necu pokajati
sto sam umeo da se smejem.
-Mika Antic

[francuz4556]

 


Рођака -  Жерар од Нервала



Зима има својих дражи, и недељом, често,

кад белину тла озари мало сунца,

са рођаком једном одлазим у шетњу...

Немојте да вас вечера чека,

кори ме мати, и када се у парку

кроз црно грање нагледасмо хаљина цветних,

младој девојци почиње да бива хладно... стављајући ми до знања

да се вечерња магла спушта...

и вратисмо се кући, прежаливши кроз причу прелепи дан

краткога сјаја; који тако брзо мину...

улазећи, већ у дну степеништа осећао се мирис

што апетит буди, - ћурана што се пече.


Париз-Београд

http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?t=760948&page=3

[:) hope]

 
Zabranjeno je

Zabranjeno je
plakati bez pouke
ustajati a ne znati šta raditi
imati strah od uspomena

Zabranjeno je
ne smijati se problemima
ne boriti se za ono što želiš
ostaviti sve zbog straha
snove ne pretvoriti u realnost

Zabranjeno je
ne pokazati svoju ljubav
da drugi plaćaju tvoje dugove i los smisao za humor
ostaviti svoje prijatelje
ne pokušati sačuvati ono sto ste proživjeli zajedno
zvati ih samo kad ih trebaš

Zabranjeno je
da ti ostali budu važniji od sebe samog
pretvarati se pred ljudima da te ne interesuju
zaboraviti sve ljude koji te vole

Zabranjeno je
ne raditi stvari zbog samog sebe
imati strah od života i obaveza
ne živjeti svaki dan kao da je posljednji uzdisaj

Zabranjeno je
otjerati nekog a da se ne pomirite
zaboraviti njegove oči, osmijeh
sve, jer je on nastavio svojim putem
zaboraviti prošlost i platiti sa sadašnjosti

Zabranjeno je
ne pokušati razumjeti ljude
misliti da njihov život više vrijedi nego tvoj
ne znati da svako ima svoj put i svoju sreću

Zabranjeno je
ne stvarati svoju istoriju
ne imati vremena za ljude koji te trebaju
ne razumjeti da ono što ti život da, to ti i uzme

Zabranjeno je
ne tražiti sreću
ne živjeti svoj život pozitivnim stavom
ne misliti da možemo biti bolji
ne osjećati da ovaj svijet bez tebe ne bi bio isti


Pablo Neruda

[strateg3]

Iz dana u dan nemir i bol se taloži u mojim grudima
 sam sebi već postajem dosadan i histeričan,
U sopstvenoj koži mi je tesno i odvratno.
U meni i oko mene samo ona u glavi, haos na usnama
njeno ime lebdi u sećanju nekoliko slika i mnogo
nedorečenih stvari i Poruka

[:) hope]

  46
Ostavila si me i otišla svojim putem.
Mišljaš da ću tužiti za tobom i postaviti u
svome srcu tvoju usamljenu sliku,
protkanu u zlatnoj pesmi.

Ali, avaj, moje zle sudbe, vreme je kratko.

Mladost prolazi godina za godinom;
proletnji dani lete; jedno golo ništa ubija nežni
cvet, a mudrac me opominje da je život
samo kap rose na lotosovom listu.

Treba li sve to da prepustim, i da samo
blenem za onom jednom što mi okrenu ledja?
To bi bilo i grubo i ludo; jer je vreme kratko.

Hodite, moje kišne noći, pljuskajući nogama;
osmehni se moja zlatna jeseni;
hodi, bezbrižni aprile, prospi po zemlji
poljupce tvoje.
Hodi i ti, i ti, i ti!
Dragi moji, znate da smo smrtni. Pa da li je
mudro kidati srce zbog jedne, koja je
odnela svoje?
Jer je vreme kratko.

Slatko je sedeti u uglu i razmišljati da ste mi vi ceo svet.
Hrabro je poželeti sreću svome bolu,
i biti rešen, nedopustiti nikome da te teši.

Ali jedan novi lik gleda kroz moja vrata i
podiže svoje oči k mojima.
Ja mogu samo svoje suze da utrem i da
izmenim melodiju svoje pesme.

Jer je vreme kratko.

Rabindrant Tagore

[:) hope]

  

IME
Ovom ću pjesmom još jednom napregnuti zov visine,
krišom izrezbariti čaroliju poljupca u svom osmjehu
i kao što priliči raširiti riječi nepreglednom dušom,
dočekati ih i istovremeno zaustiti poput vatre i leda.
Neka zgusnuti osjećaji uzburkaju mirno razmišljanje
i namjerno prostru svaku moju kap slojem nemira,
ispune bešćutnu prazninu i izađu zagrljeni plesom,
zato što ću se zovom ove pjesme napregnuti u visine.

Sličim li istom čovjeku otkada lutam mislima,
jer odnedavno sasvim novo osjećanje imam?
Dok sam prije, po potrebi, ponekad ronio suze
i valove koristio samo zato da mi nose čamac,
danas vjetrovima posvećujem posebnu pažnju,
a s lišćem po parkovima vodim duge razgovore
i stalno sanjam jednu pticu kako sa mnom leti,
otkako lutam mislima potpuno sam drugačiji.

Jesam li se u životu uvijek ili barem povremeno,
tako, poput morske pjene cijelim tijelom uspinjao,
da bih malo pomalo izrastao u svojim pjesmama
i naporno s kapima znoja sustigao samog sebe?
Ne, ne sjećam se da sam ispod neba vidio boje,
a primjećujem i ovo, kako kamen ipak ne šuti
i krošnje ustvari šapuću razgranatim dodirima.
Da, moj život više nije kao nekad, niti sličan.

Putujem li oduvijek ovim svijetom ovako sretan?
I nikako umoran stalno srećem radosne ljude,
slušam kako sa suncokretima moje misli pjevaju,
a oblaci poda mnom šire sag po kojem hodam.
Sada otvorenih očiju kao svjetlo lampe drhtim
i u meni stalno treperi tišina šireći zlatne mirise,
koji me slatkim prostranstvima nose i otkrivaju,
da, nikada nisam putovao ovako sretan svijetom.

S kojim se smislom vraćaju nadanja mojoj duši?
U kojim obrisima daleke budućnosti sam smješten?
I zna li vrijeme kojom ću dubinom svemira poći?
Jer po godinama vidim kako moje osmjehe cijedi
i od pamtivijeka mi nudi s mjerom nježne strasti,
a sa druge strane i moje srce sve češće osjeća sjaj
i ne troši se uzalud, čuva i sprema tople otkucaje
za ona nadanja što dolaze i vraćaju smisao duši.

U meni rastu na bezbrojnim mjestima ovog trenutka,
beskonačno prozirne latice neba i još neprobuđene,
uzdišu i uzdižu se, cvjetaju slovo po slovo, daju riječ
i konačno neprimjetno pretvaraju u poznato ime.
Kako sa mnom ustaje i liježe osmišljava sav moj dah,
uznosi me nestvarnim dodirima svoga umilnog zvuka,
prepoznaje moje osjećaje samo njemu namijenjene,
koji u meni stalno rastu na bezbrojnim mjestima.

Želim da mi to ime neprestano treperi na usnama,
da me cvrkutom jutra dočekuje i nježno mazi snove.
Oslonjenog na oblake dovede iza granice zalaska sunca
i zaustavi u meni kristalne mirise planinskih vidika.
Neka me kišom i njenim mokrim zagrljajima prekrije,
običnim osluškivanjem uličnih koraka probudi,
sivim sutonom u predvečerje izvan grada uznemiri,
samo neka mi ostavi treperenje tog imena na usnama.

Hoću sav taj beskonačni mir mojom dušom pokrenuti,
stvoriti tišinu u kojoj ću ploviti njegovim odjecima.
Možda na trenutak ravnicu umiriti u njenim brazdama
i dopustiti da pod klasjem u korijenju uspavankom utihne.
Meni je sasvim dovoljno i širinu neba kada pogledam,
napregnem pogled i dohvatim beskrajne izvore prostora,
proletim ispod površine leta i osjetim lakoću mekog perja,
pa da sav beskonačni mir pokrenem mojom dušom.

U tek naraslom plodu mojih osjećaja ćutim detalj.
Dok lagano strujim i nestajem nevidljivim tokovima,
na lakom vjetru hvatam samog sebe kako bujam
i horizontom neuhvatljive duge upijam prozirne daljine.
Kao spirala osjećam rasparana zvjezdana staništa.
Svako od njih razlaže moje postojanje na kriške vječnosti
i tada nekom nezamislivom snagom pronalazi odsjaje
u tek naraslim plodovima mojih osjećanja i ja nestajem.

Sad me odavde, odakle polazim na put svog novog života,
gledaju trenuci koji jednostavno više ne mogu čekati,
užurbano skupljaju mahovinu što poda mnom liježe
i polako kreću niz rijeku pješčanom obalom uz šumu.
Kroz odškrinuta vrata prošlosti bacaju okamenjene utvare,
strepe da se poklopcem ponovno ne nakupi prah zaborava,
jer sam dugo spavao usred te mrakom okovane škrinje
i vrijeme je da odavde pođem na put svog novog života.

Zal Kopp