POEZIJA

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[Милан Бандић]

U bašti ležim doma svog
gledam noć i nebeski svod.
Ja nemam ništa jer nemam te
noćni vozovi sad ne voze.

A tako želim da si tu
u ovaj zao, crni čas.
Al' neki đavo čuva te
sakrivenu od istine.

Vreme je da nađem mir
jer sam dugo lutao.
Svako ima neki hir
na vreme sam to shvatio.

Svetla sam ugasio
sobom si me pokrila.
Ja bih tako spavao
al' ti si mi u snovima.

         Milan Bandić

[:) hope]

  he he - pa naravno da ćemo čekat oćemo još...

[alice in velvet]

Albatros

Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja shto nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevešti, zbunjeni,
belim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k'o veslima na obadve strane.

Maločas prekrasan, a sad smešan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.


Charles Baudelaire

(1821 - 1867)


Splin
(LXXXI)

Kad svod nizak, težak kako poklop tlači
Duh izmučen stravom drugih čamotinja,
I kad sapet krugom neba, što se mrači,
Tužniji od noći dan sivkasti tinja;

Kad zatvoru vlažnom sliči lice svijeta,
U kojemu Nada bojažljivo krili
I ko šišmiš slijepo oko ziđa lijeta,
O stropove glavom udara i svili;

Kad mlazovi pljušte jednolika zvuka
I rešetku rišu tamnice prostrane,
I kad nijemo mnoštvo odvratnih pauka
Na dnu mozga mreže raspinjati stane,

Tad nejednom jeknu zvona poput groma
I urlike nebom prospu grozomorno,
Ko dusi što blude samotni, bez doma,
Pa jecati počnu dugo, tvrdokorno.

Niz mrtvačkih kola promiče bez glasa
Dušom, dok mi Nada shrvana zavija,
A despotska Strepnja prepuna užasa
U ludanju moju crni stijeg zabija.


Charles Baudelaire

(1821 - 1867)


PREOBRAŽAJI VAMPIRA

Žena kojoj usta jagoda su sočna,
Zmijoliko saviv struk i bedra moćna
I gnječeći grudi o tvrd rub korzeta,
Šanu riječ iz koje hlap mošusa cvjeta:
- "Moja vlažna usna, iskusna u žaru,
U postelji savjest zna zavesti staru.
Plač svačiji suše pobjedna mi njedra,
I starcu izvabim gugut smijeha vedra.
Onom tko me vidi nagu i bez vela,
Nadomještam sunce i nebesa cijela!
Moj mudrače, bludnih vještina sam puna;
Kad čovjeka smamim rukom od baršuna,
Il' kad grudi predam ujedima zuba,
Razvratna, i plaha, i nježna, i gruba,
Na ležaju ovom što stenje od strasti,
I Anđeli sami morali bi pasti!"

Kad moždinu svu mi isisa iz kosti,
Okrenuh se k njojzi u iznemoglosti
Da joj cjelov dadem, ali vidjeh tada
Mješinu ljepljivu, gnojnu, punu smrada!
Sklopio sam oči, sav leden od strave,
A kad ih otvorih, u svjetlosti jave:
Mjesto krepke lutke, što leža uza me
Napojena krvlju mojom do pomame,
Drhtao je kostur škljocavih vilica
I cvilio suho kao vjetrnica
Il' cimer na šipci kad trulo se klima
Uz jauke vjetra u zimskim noćima.



Charles Baudelaire

(1821 - 1867)

[Њавица]

TRENUTAK
Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim
pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego što bejah, zaista
vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.

Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
više sutona posmatrao, na više planina popeo,
više reka preplivao.

Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba, a više sladoleda,
imao više stvarnih a manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što je razumno i plodno
proživeo svaki minut svoga života: imao sam,
jasno, i časaka radosti.

Ali kad bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen,
od trenova samo; nemoj propuštati sada.

Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli bez
toplomera, termofora,
kišobrana i padobrana;
kad bih opet mogao da živim,
lakši bih putovao.

Kada bih ponovo mogao da živim,
s proleća bih počeo bosonog da hodam
i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao i sa više dece igrao,
kad bih život ponovo pred sobom imao.

Ali, vidite, imam 85 godina, i znam
Da umirem.

-Alef Hose Luis Borhes-

[:) hope]

  Zaigrana

More moje…
došla sam do tvojih obala,
samo da bih pogled znatiželjni
bacila
a onda sam poželjela...
uho prisloniti
na tvoj val.
I zaigrana tako
modrim zvukom očarana
u pjenu tvog vala
zapletena
probudim se
najednom
usred pučine,
tobom zarobljena…

Marčelina

[svetlost]

Kiša


Dozovi kišu da spere moju setu,

neka sve potopi.

Ljudi su neke čudne ptice,

smeju se i kad im je najteže,

a ja neću da se smejem,

hocu da placem.

Dozovi kišu da plačemo zajedno,

kao dve slabosti pred jačim.

Znam da će me ona razumeti,

i ona je obojena mrakom

i prvim prolećnim zrakom,

ona sluša jesenje lišće dok šušti,

zato tako tužno pljušti…

Molim te, dozovi kišu,

reci joj da sam tu,

da je čekam kao vreli avgust,

mora me spasiti,

kapima moje lice ukrasiti,

ne umem da placem bez nje…

[:) hope]

 

Biti sretan

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.
H.Hese

[svetlost]

Prolazit će dani, prolazit će noći
I jednog jutra ništa neće biti tvoje.
Na putu koji vodi na četiri strane svijeta
Tvoj vlak će stati daleko od grada.

Još samo trenutak i ti ćeš otići,
Tvoje mjesto ostat će prazno.
Jedan za drugim ustat će prijatelji
I ponovno će sve biti zaboravljeno.

Ne pitaj ništa, zatvori oči,
Neka padne zastor, svjetla su pogašena.
Još samo časak i ti ćeš otići,
Već dolazi rijeka koja će te ponijeti sa sobom…

(Zvonimir Golob)

[svetlost]

zauvek

 

odzvanja zvuk promaje izgubljenim hodnicima.

otvorena vrata škripe pod težinom železnih okova.

rastrzane zavese prozorskih okana kroz koje se posmatrala nada polomljena,bez stakla

u kojima se video odraz osmeha

bez suza.

uzdisaj bez daha i odjek kroz koji se nečuje otkucaj.

vatra odavno ugašena tuđom željom.

reč,postiđena zbog svoje nevinosti,

ćuti.

misli,odavno izbledele bez zvukova.

oči oslepljene od bola razaraju dušu stvorenu za

ples tvog srca nikada zaboravljenog u maštanju.

svet nestao u prošlosti.

 

možeš li rasterati oblake kiše koje natapaju dušu vekovima samoće,

možeš li otopiti ledom okovano srce,

mogu li imati misli nevine i čiste kao tvoje?

možeš li oživeti u meni umrlu bezbrižnost napipanu prstima u tami

ponovo željnih da osete toplotu dodira ljubavi koju sanjaju.

čuješ li tišinu koja vapi za rečima,

možeš li

ponovo ugrejati dušu izgubljenu u praznini bez tebe.

nauči me,

pronađi,

probudi u meni izgubljeni osmeh željan da voli

kao što ti voliš mene,

zauvek.

[:) hope]

 
nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate

nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci

Zeljko Krznaric

[Милан Бандић]

Dear America
 
 
One Grandfather came to tell me
that You something whish to sell me,
something precious of Your heart,
I dont wont it-thank's the God!
 
I'm just funny, country girl,
I don't like games and don't like school;
My dream is just to find someone
who like the same, and-all life fun!
 
Thank You-muchly, cant be nicely,
You are whishing best to me,
but me, only, and my lovely,
wont to be proud,as first - free!
 
Dont You tell me what I dont know,
maybe that is best for all...
Thank You again, now I'm leaving,
(maybe 'will back), since that - lol.
 
If I should-a, then I would-a,
took that lonely, but not now,
and I dont need explanation,
even sorry, only - wow:
 
For my country, always troubled,
small like flower, for me best!
Thank You, Mary, You are verry
big, nice, happy, and the rest...

                    Milan B.

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

USPAVANKA

Svet ovaj, u stvari,
i nije tako rđav i zao,
mada poneko plače
i samuje
i brine.

Možda je suton s krova
sasvim slučajno pao.

Možda bi i noć da svane,
možda bi i noć da sine.

Volim da svako valja
i verujem beskrajno:
svanuća postoje zato
da čovek lakše diše.

I sklapam oči.
I sanjam
potajno
to vrelo
to sjajno
jutro od vetra i vlati
što se nad krošnjama njiše.

A sigurno je važno
i od svega najpreče:
za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoriš gorko,
i trne u tebi veče,
divno je svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.

I važno je ovo,
važnije od najprečeg:

kad se toliko lepote
u sebi čuva i ima,
umeti,
da niko ne sazna,
bar komadić tog nečeg
umotati u snove
i dosanjati svima.

Tako će vek tvoj biti
manje samotan,
zao,
sa manje briga,
ružnoće,
i plača,
i straha
i tuge.

I svaki put kad budeš
komadić sebe dao
i svoje snove svetu
po vetrovima slao,

ličiće jutro na tebe
više nego na druge.

Miroslav Antić

[svetlost]

PESMA ZA MENE, PESMA ZA TEBE



Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reći:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.

D. Maksimovic

[:) hope]

 

Čemu ta jedina suza

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.

I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz’o!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!

 Heinrich Heine

[:) hope]

 
 
   
Dođe mi ponekad
Da legnem kraj rijeke,
Da se istečem sa njom ili
Da ostanem na dnu, da mi isperu vode
Srce i dušu.
Dođe mi ponekad
Da brojim zvijezde
I da gledam plavetnilo neba kuda
Krstare namrgođeni oblaci.
Dođe mi ponekad
Da legnem kraj rijeke,
Jer obuhvaća me neka luckasta tuga
Onda kad stojim i pratim
zelene valove
Od obale do obale.
Dođe mi ponekad
Da se valjam po travi
Zajedno sa sjenkama pasa koji laju
Na čuvarskom satu,
(Sat koji ne otkucava ponoć).
Dođe mi ponekad
Da pijuckam rijeku od izvora
do ušća,
Jer hoću da sretnem
zlatnu ribicu
I da je zamolim da mi nacrta
Svoj lik, da je ne bih izgubio
U bezdanu svojih sjećanja.

Dušan Bajski