POEZIJA

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[issy-the-Genius]

Nisam pratila i ne znam jesmo li je imali, ali valja je staviti..

PESMA ŽENI - Jovan Dučić

Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna
Moja reč u šumu; moj korak, i bludnja;
Samo si lepota koliko si tajna;
I samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nema i daleka -
Jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna kao mladost; neka
Tvoja sen i eho budu sve što seća.

Srce ima povest u suzi što leva;
U velikom bolu ljubav svoju metu;
Istina je samo što duša prosneva;
Poljubac je susret najveći na svetu.

Od mog prividjenja ti si cela tkana,
Tvoj je plašt sunčani od mog sna ispreden;
Ti beše misao moja očarana;
Simbol svih taština porazan i leden, -

A ti ne postojiš nit' si postojala;
Rodjena u mojoj tišini i čami,
Na suncu mog srca ti si samo sjala:
Jer sve što ljubimo stvorili smo sami.

[Милан Бандић]

Večeras

Večeras Vas molim dođite do mog stola,
budite gosti moji i moga bola.
Uzmite u ruke gitare i violine,
pomozite mi da prebolim, jer ona ne voli me.

Dirajte u uspomene
na dane kraj jedne žene.
Srećom su bili obavijeni,
dani sa njom provedeni.

Suze će same krenuti
oprostite prijatelji što ću zaplakati.
Teško da mogu zaboraviti te godine
provedene kraj te žene.

Milan Bandić

[:) hope]

krasno Milane...

[:) hope]

Pjesma jednog maestrala

Dok more brodove grli
I ranjava sivu hrid
U sjenci samotnog ferala
Čuje se pjesma jednog maestrala

Ljubljena ženo
Kojim si putem pošla
Da li si bila samo igra vala
I čudesna vila iz morskih dubina
Ljubljena ženo nisi ni znala
Za moj bol
Iako si bila samo čeznja nijema
Zauvijek ćes ostat moga srca sjena


Dok mjesec svoje zlato
Na stare krovove lije
On pita se kako da prestane nešto
Što nikad ni počelo nije


Dok zora odnosi strasti noći
I budi usnuli grad
U sjenci ugaslog ferala
Još čuje se pjesma jednog maestrala


Jasminka Čupić

[:) hope]

 

ČOVJEK U ZRCALU

Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe
i svijet te učini kraljem dana,
samo priđi ogledalu,
pogledaj se
i vidi što taj čovjek ima za reći.

Jer to nije tvoj otac, ili majka,
ili žena čije sudove moraš proći;
osoba čije mišljenje najviše znači u tvom životu
ona je koja te gleda iz zrcala.

Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj
i smatrati te divnim,
ali čovjek u zrcalu veli da si
samo protuha ako
mu ne možeš pogledati ravno u oči.

Njemu treba ugoditi,
ostali nisu važni
jer on je otvoren s tobom do kraja.
I prošao si svoj ispit
ako je čovjek u ogledalu tvoj prijatelj.

Jer na putu možeš prevariti čitav svijet
i u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu,
ali će ti konačna plaća
biti bol srca i suze
ako si prevario čovjeka u zrcalu.

- Dale Wimbrow

[/color]

[:) hope]

Zatvoriti otvorene puteve,
upaliti ugašena svjetla,
naći izgubljene stihove,
to je umijeće cijelog svijeta.
Ne zatvaraj svoja otvorena vrata,
pusti ljude neka ti zbore,
a kad se jednog dana zamisliš
i duša utone u more,
sjetit ćeš se da si nepovjerljiv bio,
jer si svoje snove u sebi snio.
Zato, prijatelju daleki,
otvori već otvorene puteve,
upali ugašena svjetla
i naći ćeš izgubljene stihove
u očima nepoznatog svijeta.

Mirel Vega

[:) hope]

čini mi se da nema ove Taorine:

Zoveš li me ti to ponovo?

Dođe veče. Umor se obavija oko mene kao ruke žedne ljubavi.
Zoveš li me ti to?
Sav svoj dan dao sam ti,svirepa vladarko,moraš li me lišiti i noći moje?
Negde se sve završava, a nama pripada samoća tame.
Zar je morao glas tvoj da je probije i mene da pogodi?
Zar veče ne svira svoju svirku sna pred tvojim vratima?
I krilate zvezde zar se nikada ne pružaju tiho na nebu iznad tvoje nemilosrdne kule?

Ne umire li cveće u tvom cvetnjaku nikada blago u prašini?
Moraš li me zvati, nemirnice?
Neka onda tužne oči ljubavi uzalud bde i plaču.
Neka žižak gori u samotnoj kući.
Neka splav vrati domovima umorne radnike.
Ja se otimam od svojih snova i hitam na tvoj poziv


Rabindranat Tagore

[:) hope]

 
JEDNOJ PROLAZNICI

Ulica je bučno vrela oko mene. —
Vitka, u crnini, s plemenitim strukom
Jedna žena prođe pridižući rukom
U raskošnoj kretnji rub halje vezene;

Isklesanih nogu, sklad oko nje rosi. —
Nestrpljiv ko luda, lakomo sam pio
Iz oka joj (nebo gdje se orkan krio)
Blagost što opčinja i slast što smrt nosi.

Blijesak... pa noć potom! Ljepoto bjeguća,
O ti, čije oči u tren me opiše,
Da li će te ikad moja žeđ goruća

Opet sresti? — Kasno! Možda nikad više!
Jer ja ne znam tko si ni gdje si se skrila,
Ti, što žud si moju jasno osjetila!

Šarl Bodler

[ciganche:)]

Ofelija

I

Na mirnom crnom valu gde zvezde sanjaju
Bela Ofelija poput velikog krina
Leluja velovima koji uranjaju...
Odjek hajke stiže iz šuma, iz daljina.

Već vekovima Tužna Ofelija tako
Plovi, sablast bela, rekom što crna teče.
Već vekovima krotka ludost njena lako
Romori svoju romansu u lahor, u veče.

Vetar velove vije, grudi joj celiva,
voda ljuljuška velove, spletene, bele;
Na ramenu joj drhte, plaču rese iva,
Nad čelom koje sanja trske se nadnele.

Uzdišu oko nje lokvanji koji venu;
Katkada u jovi zaspaloj budi gnezda
Iz kojih mali drhtaj prhne u trenu:
- Tajanstvena pesma sa zlatnih pada zvezda.

II

Bleda Ofelijo! Lepa poput snegova!
Da, Ti umre, dete, odnele su te vode.
- Vetrovi što se ruše s norveških bregova
Šaptali su ti reči opore slobode;

To dah jedan što ti guste svijao kose
Čudne nosaše zvuke tvom dahu što sanja;
Slušao ti je srce pev prirode, što se
Javi uzdahom noći i tužaljkom granja.

To ti glas lugih mora, grcaj nedogledan
Slomi detinju grud, a preblaga je bila;
To u aprilsko jutro lep bledi vitez jedan,
Jadni ludak, nemo sede do tvog krila.

Raj! Ljubav! Sloboda! Ludo, kakva snivanja!
Na toj si vatri bila ko sneg što se topi;
Reč ti vizija stesni u svoja zbivanja
- Sa stravom se beskraj u plavom oku stopi.

III

A pesnik kaže da preko zvezdane pruge
Dolaziš noću, tražiš cveće što si brala,
I da vide na vodi velove tvoje duge;
Ofelija plovi, veliki krin vrh vala.

A.Rembo

[:) hope]

 
Toj ću rijeci

Suze koje ne poteku
(Onda kad plakati se mora)
Pretvore se u podzemnu rijeku
Što sebi traži izlaz ispod gora

Jer ta suza što lice mi ne umi
Ta je rijeka što u meni šumi

Toj ću rijeci jedan izlaz naći
Zajedno će s pjesmama izaći

Dragan Gortan

[:) hope]

 
Susret


Jedan se pogled iskrao kradom
iz plavog sna sa dna tišine,
zasjao iskrom, bljesnuo nadom
i zaživeo usred tmine.
I poput duge u kišnom danu
na tren tama poče da plamti
kad lagan dodir na mome dlanu
ostavi nešto što se pamti.
Prebrzo sve su prekrile sene,
i sjaj u oku, i to lice...
Ostaše reči nedorečene
za neke druge pozornice.
I ništa više. Sve što je bilo
začas se pokri velom ćutnje.
Sve sakri plavi san svojim krilom
i nesta svega osim slutnje.

Dragana Konstantinović

[:) hope]

Moja te riječ dotakla

Moja te riječ dotakla
u trenu kad si odlučila
da ne vjeruješ nikome tko je
odrastao i tko pokušava
da te ukroti.

Kao ptica nevidljiva
kao žuti list koji te
u šetnji presretne naglo
i upozori nas na pad.

Jer jesen je .
Jer sve je prolazno i
sve se smjenjuje.

Kao da gledaš veliku rijeku
u predvečerje koja odnosi
bijele lađe , a iza svakog
malenog osvijetljenog prozora
možda odlazi netko koga bi
mogla zavoljeti
zauvijek .
/ P. Zubac /

[:) hope]

   

PORED VODE

Put mesečev srebrn niz more se vidi,
Leži beskonačan vrh zaspalih vala.
Mir. Zadnji je talas došao do hridi,
Zapljusnuo setno i umro kraj žala.

Noć miriše tužno čempresovom smolom.
Nebo pepeljasto. I kopno i voda
Ko da noćas dišu nekim čudnim bolom,
Tiha tuga veje sa dalekog svoda...

A sto srca noćas kucaju u meni,
I celo mi biće budi se i diže
Časom nekoj zvezdi, a čas kakvoj ženi.

Sve kipi u meni, ko plima kad stiže:
Kao sad da postah! Dokle zvezde brode
Jedne bezimene noći, pored vode.


Jovan Dučić

[:) hope]

 
Sakrij me.
U mirisu letne oluje
Bljesku munje i
Slutnji zudnje;
Cuvaj me u snovima
Nanizanim u nocima
Krhkim od samoce.
Sakrij me.
U secanju na ukradene
Poljupce od kise
U ocekivanju svitanja.
Sakrij me.
U prekrsenim obecanjima
U uzdahu sto se otima
Samotnim satima.
Sakrij me.
U pricu sto ima sretan kraj.
Sakrij me u zagrljaj,
- Samo ljubav mi ne sakrivaj!


Marina Ugrin

[:) hope]

 
Izmedju mene i tebe

Između mene i tebe tako je malo prostora. U taj procjep
stao bi tek treptaj svjetlosti. U njeg se smjestila naša čežnja,
u njeg se smjestila naša ljubav.

Tako smo blizu ti i ja, a opet tako beskrajno daleko.
Dijeli nas tek djelić najmanjeg dijela. A ipak,
koliko god se trudio, koliko god težio i htio,
nikada me nećeš dosegnuti.

Između mene i tebe tako je malo vremena. U taj procjep
stao bi tek treptaj oka. U njeg se smjestio naš život,
u njeg se smjestila naša sudbina.

Tako smo slični ti i ja, a opet tako beskrajno drukčiji.
Usprotivilo nam se čudnovato prostranstvo neodređenih
razdaljina, prostranstvo kojeg nije potrebno prijeći.

Ne napreži se uzalud, jedini moj, ne širi svoje ruke
ne bi li me zagrlio. Između nas je more beskraja -
ne veće, ne dublje od nježnog dodira. Ali zar ne znaš?
To je more ljubavi i ono će nas zauvijek spajati.

A.P.Kezele