POEZIJA

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[lejenica]

Skoro 10 više :-)))))))

još malo će početi da te zanima i poezija 

[lejenica]

USNE

Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nesto svoje.
I da ti šapat šapatom vrate
usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvoga tela
usne su izvor tvojih reka,
usne su pupoljak gde se srela
pčela od vetra s pčelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatrometu neba i sveta,
usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati,
ako ne ume da ti ih vrati,
toplije, mekše, mladje i sladje.

Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .

                     Mika Antić

[lejenica]

Imena


Pronadješ negde nekakvog Mišu,
Nekakvog Gorana,
Dragana,
Svetu,
Pronadješ drugare nalik na sebe
I staneš tako
I ne veruješ
Da ima neko kao ti-isti,
Baš isti na ovom drukčijem svetu.

I ništa ne mora da se kaže.
Sve se unapred zna i razume.

Možda te neke Mire sad traže.
Možda Gorana neka ne ume
Bez tebe,
Jelene,
Milice,
Vide,
Do nekog ogromnog sunca da ide.

I ne znaš koliko kao ti –takvih
Večeras ponovo nekog nemaju.

I ne znaš koliko kao ti-istih
Za susret sa tobom baš sad se spremaju.

I ne znaš ko su to, kao ti-divni
I što su jastuke suzama vlažili.

A lepo ste se mogli sresti
Samo da ste de malo patražili.

I krenes u zivot s pogrešnim nekim.
S drukčijim nekim.
Nekim dalekim.

A Boris,
Vera,
Vladan
I Sanja
Još uvek samo tebe sanja!

[lejenica]

Mostovi

U meni veceras jedna reka
razbila ogromna brda daleka,
muci se urlice, ramice klance
i kida svoje zelene lance,
i rije kroz moje srce i pece
i kroz oci mi kipi i tece.

U tebi veceras ta ista reka,
cudno je meka.
I cas je srebrna, i cas je plava,
u njoj se tisina odslikava.

Svako u sebi reke druge,
pod istim mostovima sretne,
zato su nase srece i tuge

[lejenica]

Petrarka - Ja nemam mira



Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit' omcu dreši, nit okove steže,
Nit'me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nem, glas gubim:
Umreti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mre nit mi se živi,
Smejem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.

[djtufna]

jbt dok prelistam jednu stranu treba mi pola sata...

[lejenica]

Kvalitet

[lejenica]

Svrace li odje iko sem ja?
              

[lejenica]

LOMPAR-BLUDNICA

Bili smo predugo sami
da bi mogli pomisliti na ljubav.
i tragali
po sramnim predjelima
i poganim mjestima
a onda smo padali u mistični stid
kao da ubijasmo
zavjetno biće
a to su ipak
bile ljubavi

[lejenica]

Ne vjeruj -Šantić

Ne vjeruj u moje stihove i rime
kad ti kažu draga da te silno volim,
u trenutku svakom da se za te molim
i da ti u stabla urezujem ime.

Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi,
i prelije srmom vrh modrijeh krša,
tamo gdje u grmu proljeće leprša
i gdje slatko spava naš jorgovan plavi.

Dođi,čekaću te! U časima tijem,
kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
osjetiš li draga da mi tijelo dršće,
i da silno gori ognjevima svijem.

Tada vjeruj meni,i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna.
Ona samo plamti,silna,neoprezna,
Niti mari draga,da stihove piše.

[lejenica]

PRETPRAZNIČKO VEČE



Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi žari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Na polju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Ko drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Promrzlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka.

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Iz mirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće
Mi, djeca, sjeli kao kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk, i dim se koluta;
Njegova mis'o nadaleko luta,
I pogled budi sanjiv, blag, i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže,
Ko simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac: - "on je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!" I mi svi, ko vjetar,

Trči i vrata prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sa novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto -
Sučući brke, stari susjed vješto
poč'o bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno poč'o, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo ko da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...
 


 

O mili časi, kako ste daleko!
Vi draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... Moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožičnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krša gola,
Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,
Ja čujem šušanj ko viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same,
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov sumor ko da pada na me...

Sanjam li? Il bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila...

Sve su svijetle!... Sve u bl'jesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, ko da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje;

Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi...

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge..
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gde bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju,
Što svoje duše na zv'jezdama griju, -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vezu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna"...

I akord zvoni...Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...

[lejenica]

KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU


A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom,
A naročito
Kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam....
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
kad to zaboraviš, kažem....

I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom u
       jugozapadnom kutu, na
Nedjeljnji ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
      pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš.....

Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se slivali jedno u drugo...

Kada kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.

      GWENDOLYN BROOKS

[lejenica]

Celoga je dana

Celoga je dana sneg lagano pado
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz cvetove snežne,
kao leptir lak
i nekome htela reci reći nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.
 
I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust.
Večeras bih nekog ugledala rado,
ali njega nema. Put je davno pust
Samo s bledog neba beloj zemlji sleću
Pahulje kroz zrak.
O, kako je bolno kad ti doći neće
neko koga čekas, a spušta se mrak.
 
DESANKA MAKSIMOVIĆ

[lejenica]

Zaboravlja se, zaboravlja


Zaboravlja se, zaboravlja
Ona što je dugih noći s tobom bdjela
Što se s tobom probudila s tobom jela

Zaboravlja se, zaboravlja
U trenutku tijelo ono, usta neka
Što su tebi pripadali
Od početka

Zaboravlja se, zaboravlja
Ova ruka što me grije
Zagrliće nekog stranca
Ko što nikog nije prije

Zaboravlja se, zaboravlja
Ono sveto - najtajnije
I sve naše lude noći
Kao da ih bilo nije

Zaboravlja se, zaboravlja
Što je sada ljubav tvoja
Mlada dugo
Mala topla uspomena
Vjetar s juga

Zaboravlja se, zaboravlja
Ova ruka što me grije
Zagrliće nekog stranca
Ko što nikog nije prije

Zaboravlja se, zaboravlja
Ono sveto - najtanjnije
I sve naše lude noći
Kao da ih bilo nije

Zaboravlja se, zaboravlja
Još si noćas bila samnom topla nada
Preko svega snjeg će pasti
Moja draga

Arsen Dedić

 

[lejenica]

NE, JA TE TAKO VATRENO NE LJUBIM

Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
u tebi svoje prošle dane ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

U času, kad te zadivljeno gledam,
S očima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom, već sa srcem svojim.

Ja s dragom zborim, koje više nema,
U tvom liku tražim crte njene,
U živim ustima - usta davno nijema.
U očima ti - sjaj ugasle zjene.

MIHAIL LJERMONTOV