Najbolji citat!!!!

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[Њавица]

Jerry: I'm a man!
Osgood: Well, nobody's perfect!

hahahahhahahahha

"Proći pored nekoga lako i odbiti pogled od njegove oči...Lak.Proći,otići lagano,a poneti taj ogroman teret trenutka ljubavi čiste.Nije ni malo lako." -Ivo Andrić

 "Ko nosi u sebi veliku, istinsku strast, taj je nesrećan i mučen više nego stotina drugih ljudi zajedno,ali je poštedjen od mnogih sitnih briga i nedaća koje muče većinu ostalih ljudi celog veka i svakog dana pomalo" - Ivo Andrić

[ZenTale]

Ivo Andrić.. Kakav čovek!

[:) hope]

još malo Andrića:

Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda.

Ivo Andrić "Znakovi pored puta"

Veličina svakog čovjeka "proicira"se u njegovoj jednostavnosti.Svi veliki ljudi duhom su jednostavni.To dovoljno govori i o ovim "inim" koji žive na principu "guske u magli".

[ZenTale]

Bravo Nado, za citat! I opet..

Ivo Andrić.. Kakav čovek!

[Sultan]

''COVIJEK ZIVI KOLIKO HOCE,A NECOVJEK KOLIKO MOZE''
moj djed Vuk Gruban

[:) hope]

Smisao života

Ne zaboravi da je svakome ponekad teško. Neverovatno je iznurujuće kad svakog dana radiš nešto u čemu ne uživaš ili za šta te je baš briga. Ali ako slediš svoje snove, bar ćeš se izmoriti onim što najviše voliš. Dobro, možda će ti se činiti da to baš i nije veliki doprinos sveopštoj ravnoteži. Ipak, veruj mi da jeste.

Ako iscediš ono najbolje iz svog života i uživaš u svakoj kapi sve obično oko tebe postaće neobično. Kad radiš ono što voliš, svakog se jutra izmigoljiš ispod ćebeta i drago ti je što je svanuo još jedan dan i ispuni te iskrena radost koja je strašno zarazna.

Baš kao kad prasneš u smeh, pa onda još neko počne da se smeje sa tobom, i još neko, dok na kraju svi ne počnete da se valjate od smeha, i ne zaboli vas stomak, i ne ostanete bez daha, toliko da ne možete ni da ustanete.

Ali ipak je od svega najbolje to što kad radiš ono od čega ti se brkovi ukovrdžaju (naravno, pod pretpostavkom da imas brkove) time ohrabruješ i druge da slede svoje snove, i tako ti, prijatelju, menjas svijet!

Znaš šta? Čak i da debelo omaneš i sve živo zabrljaš, svejedno ćeš uživati u toj neverovatno zabavnoj životnoj pustolovini, i uveče ćeš zaspati znajući da si dao sve od sebe i učinio nešto, a ujutru ćeš se radovati budućnosti koja je divna i uzbudljiva koliko god poželiš.

A znaš šta još? Ako samo oslušneš srce i mućneš glavom, nikad nećeš omanuti!

Bredli Trevor Griv

[:) hope]

  Riječi izgledaju tako “rječite” dok stoje osamljene, nevine i neupotrebljene;
ako jedna ili druga od njih i omane, zato ona treća govori za obje njih i kazuje
još mnogo više od toga. One su povezane u magično kolo kroz koje struji ritam cjeline;
ako je neka od njih i troma, nevješta ili umorna, one ostale je vuku, tako da se njeno
zaostajanje i ne primjećuje, i kolo igra nepogrešno dalje.

Ivo Andrić-Znakovi pored puta

[ciganche:)]

Besmrtni su smrtni, a smrtni besmrtni, jer je zivot ovih smrt onih, a smrt onih, zivot ovih.
trenutn ovaj
Heraklitov

[:) hope]

 
"Vlasnici kapitala će kod radnika poticati kupnju skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujući ih pritom na skupe kredite do razine neizdrživosti. Neplaćeni dugovi ce izazvati bankrot banaka koje ce se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam (sic?)."

Karl Marx, 1867.

[ZenTale]

"Vlasnici kapitala će kod radnika poticati kupnju skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujući ih pritom na skupe kredite do razine neizdrživosti. Neplaćeni dugovi ce izazvati bankrot banaka koje ce se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam (sic?)."

Karl Marx, 1867.

Vidovitost? Ili logika? Od svega po malo..

[:) hope]

  bilo je ponešto od ovoga Mešino, ali možda nije zgorega opet pročitat:

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.

 

Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.

Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

 Meša Selimović

[:) hope]

 

“A bezvremeno u vama svjesno je bezvremnosti života i zna da je jučerašnjica samo današnje sjećanje, a sutra je san današnjega dana.
I da je to što u vama pjeva i razmišlja, još i sad u povoju prvoga trenutka kad su bile pobacane zvijezde po svemiru.
Tko među vama ne osjeća da je moć njegove ljubavi bezgranična?
I tko ne osjeća da je ta ljubav, iako bezgranična, u srži njegova bića i da se ne prelijeva iz jedne ljubavne misli u drugu, ni iz jedne ljubavne kretnje u drugu ljubavnu kretnu?
Nije li vrijeme, kao i ljubav, nedjeljivo i nepromjenjivo?
A ako u mislima morate vrijeme mjeriti godišnjim dobima, neka svako godišnje doba obuhvati sva druga godišnja doba i neka današnjica zagrli prošlost sjećanjem, a budućnost čežnjom.”
Halil Džubran

[thommy]

'Zene se dijele na nicije, necije i svacije.
Ti si naisao na niciju.
Bolje bi mnogo bilo da si naisao na neciju...
Jer necija je necija,
navikla je da pripada,
pa kako je jednom bila necija,
moze postati i tvoja.
A ova sto je vazda nicija,
ni na sto nije navikla.
Nije ni morala da se navikava..
A ti mislis - dobro je:
nicija je slobodna.
Pa, nicija je bas i nicija
zato sto tako voli slobodu
i sto nikad ne bi postala necija.
Svacija je isto necija;
Samo sto je previse necija,
ali uz dobre razloge
moze postati umjereno necija,
pa opet moze postati samo tvoja.
Pa cemu onda osmjeh sto sam ja nicija
kad je to, zapravo, najgore sto moze da ti se desi?

[thommy]

'Ne, nismo mi bili ljubavnici... Nikad... Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali... I to je sve... Oboje smo nosili na lancicu po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokusavali da je sastavimo, ko zna zasto... Negde ovde daleko... Negde tamo blizu... Ni na zemlji, ni na nebu...
Nevestin veo se u tom natezanju nekako otkacio, mimo protokola, spustajuci zavesu na cudni, uporni pogled kojim je trazila nekoga u masovki... Ne mene, svakako... I zasto bi? Kad mi nismo bili ljubavnici... Nikad... Samo smo se, ponekad, u nocima punog meseca malo trazili po dugim talasnim duzinama Ceznje... I to je sve....'

[:) hope]

  krasni citati - baš me zanima autor