Nepoznat autor...

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

B. ovo je tema za poucne i inspirativne price nepoznatih autora. Imas temu u Humoru - Tekstovi u koju mozes ovakve tekstove da stavljas

KURS ISPRAVNOG ŽIVLJENJA!


Ja čitam više, a čistim manje. Ja sedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Ja provodim više vremena sa porodicom, a manje na poslu.
Shvatio sam da je život u suštini jedna celina ispunjena užicima, a ne kurs o preživljavanju.
Ja ne čuvam ništa više. Ja upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Ja obučem moj novi sako, kad idem u supermerket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvek kad poželim.
Fraze…”jednog dana” i “jednog od ovih dana” skoro su nestale iz mog rečnika. Ako je nešto vredno videti, slušati ili raditi, onda ja želim da vidim, slušam ili radim to SADA.
Ja nisam siguran u to šta bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovde sutra, u šta mi sve verujemo. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom familijom, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Verujem da bi ona išla da jede u kineskom restoranu, to je njena omiljena hrana.
Smeta mi da sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja “jednog dana” hteo da kontaktiram. Smeta mi da ne pišem pisma, koje sam mislio pisati “jednog od ovih dana”. Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i deci, češće, koliko ih volim.
Sada pokušavam da ne zakasnim, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može da obogati naš život, smehom ili radošću.
I svaki dan kažem samom sebi da je danas jedan specijalan dan… Svaki dan, svaki sat, svaki minut je specijalan!!!

[:) hope]

    PRIČA O ZVIJEZDI I ŠANSI


Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one ugibaju.
Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera.
Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje ugiba i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugiba i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom hipu. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očito moraju. Tužan koraca dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja...
Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi.
A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu.
Prišavši mu posve blizu prvi čovjek upita:
-A što to vi radite?
Drugi odgovara:
-Vraćam zvijezde moru! P
rvi začudeno pita:
-Ali cemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!
A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući:
-Ali za ovu ima šanse!



Poruka:
U nastojanju da pomognemo, ne možemo svima pomoći, ali ako Vam se nađe na putu prilika da pomognete - učinite to i dajte šansu svojoj zvijezdi.

[:) hope]

 
ZAŠTO LJUDI VIČU JEDNI NA DRUGE?!


Hinduistički svetac, posjetivši rijeku Gang kako bi se okupao, naišao je na jednu porodicu čiji su članovi ljutito vikali jedni na druge. Okrenuo se svojim učenicima nasmijan i upitao:

„Šta mislite, zašto ljudi viču jedni na druge kad su ljuti?“

Učenici su razmišljali neko vrijeme, te jedan od njih reče: „Vičemo zato što gubimo svoj mir.“

„Ali, zašto trebate vikati kad je druga osoba pored vas?! Mogli biste mu reći to što mu imate za reći na nježniji način.“, dodao je svetac.

Učenici su dali još nekoliko odgovora, ali nijednim svetac nije bio zadovoljan.

Napokon im je i objasnio:

„Kada su dvoje ljudi ljuti jedno na drugo, njihova srca se jako udalje. Kako bi pokrili tu udaljenost moraju vikati da bi čuli jedno drugo. Što su ljući, to će jače morati vikati da bi se čuli i pokrili tu veliku udaljenost.

Šta se događa kad se dvoje ljudi voli?! Ne viču jedno na drugo već govore nježno, zato jer su njihova srca jako blizu. Razlika između njih ne postoji ili je jako mala…“

Hinduistički svetac je nastavio:

„Kad se vole još više, šta se događa? Oni ne govore, već šapuću i još se više približe međusobno u svojoj ljubavi. Na kraju ne trebaju više niti šaptati, samo se gledaju i to je sve. Tako su blizu dvoje ljudi jedno drugome kad se vole.“

Za kraj im je još rekao i ovo:

„Dakle, kada se svađate, ne dopustite da se vaša srca udalje. Ne izgovarajte riječi koje vas međusobno sve više udaljavaju, jer će inače doći dan kad će udaljenost postati tako velika da nećete naći put kojim ćete se vratiti. Tada biste mogli završiti i na sudu na primjer, zbog razvoda.“

[:) hope]

 
ODANOST DO KRAJA

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i uprkos beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.

Kad god sam bila ‘zločesta’, prijetio si mi prstom i pitao si me: ‘Kako si mogla?’ – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobijala samo kornet jer je ’sladoled štetan za pse’, kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila ‘ljubitelj pasa’ – ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam srećna jer si i ti bio srećan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.

Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam ‘zatočenik ljubavi’.

Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir – jer je tvoj dodir postao tako rijedak – i dala bih svoj život da ih odbranim, ako treba.

Ušunjala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od ‘tvog psa’ postala sam ’samo pas’, a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju ‘porodicu’, ali nekada sam i ja bila ta tvoja porodica. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao ‘znam da ćete joj pronaći divan dom’. Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo ‘Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!’ A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se ‘Kako je mogao?’

U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovno, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti – da si se predomislio – da je ovo sve samo ružan san… ili sam se nadala da će neko doći, neko kome je stalo, neko ko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu takmičiti sa živahnošću štenadi koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.

Stavila me na sto, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala:

‘Kako možeš?’

Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je ‘Oprosti’. Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me niko neće ignorisati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi – mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje ‘Kako možeš?’ nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.

[:) hope]

 
PROMAŠEN ŽIVOT


Jedan stariji čovjek, u bolnici je bio na umoru. Odbrojavani su mu posljednji sati.

U jednom trenutku je otvorio oči i uspio vidjeti nekoliko prilika koje su se
skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati.

Zatvorivši oči upitao ih je:

“Prijatelji, ko ste vi?”

Jedna od prilika reče:

“Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života, ali si to propustio učiniti.”

“Žao mi je zbog toga” – reče starac – “ali ipak cjenim što ste se uprkos mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama došli oprostiti od mene na kraju mog života.”

Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila:

“Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe – došli smo umrijeti s tobom.”

[:) hope]

       DVA ORLA


Stari indijanski poglavica Dva Orla sjedio je u svom šatoru u rezervatu,
pusšeći ceremonijalnu lulu i promatrajući dva Službenika vlade SAD koji su
ga došli intervjuirati.

Jedan od njih upitao ga je :

"Osmatrao si bijelog čovjeka preko 90 godina. Vidio si njegove ratove i njegov tehnološki
napredak. Vidio si njegov progres, kao i štetu koju je u stanju napraviti.".
Poglavica je kimnuo glavom u znak slaganja.

Službenik je nastavio :

"Uzevši u obzir sve te događaje,  gdje je, po tvom mišljenju, bijeli čovjek pogriješio ?"
Poglavica je zurio u vladinog sluzbenika preko minute, i onda je mirno
odgovorio :

"Kada je bijeli čovjek došao ovamo Indijanci su tu upravljali;
Nije bilo poreza,
Nije bilo dugova,
Bizona je bilo u izobilju,
Dabrova je bilo u izobilju,
Žene su radile sav posao, !
Vračevi su liječili besplatno,
Indijanski muževi su provodili cijeli dan loveći i pecajući, i vodećo ljubav cijele noći."

Tada se poglavica nagnuo unazad i nasmješio...

" Samo bijeli čovjek je mogao biti toliko glup da pomisli kako može poboljšati takav sustav."



 

[B.Love]

Mozda jesam,mozda nisam...

Ziveo u siromasnom selu covek koji je imao konja koji je sve radio umesto njega.Jednog dana,konj pobeze.

Skupi se celo selo i rekose mu ''jadan ti,sada si siromasan i nesrecan''

Mozda jesam,mozda nisam,odgovori on.

Iduceg dana vrati se konj,dovodeci sa sobom krdo od 10 zdrebica.

Skupi se celo selo i rekose mu ''blago tebi,sad si bogat i srecan''

Mozda jesam,mozda nisam,odgovori on.

Sledeceg dana,njegov sin uzjaha konja,pade i povredi kicmu ostavsi paraplegicar.

Skupi se celo selo i rekose mu ''jadan ti,sada si bogat,ali nesrecan''

Mozda jesam,mozda nisam,odgovori on.

Sutradan poce rat,i svaciji sinovi odose u rat osim ovog u kolicima.I svi poginuse...

Skupi se celo selo i rekose mu ''blago tebi,tvoj sin ostade ziv,sad si srecan''

Mozda jesam,mozda nisam,odgovori on.

Otada i postoji izreka ''svako zlo neko dobro''

[:) hope]

   LJUDI SA CRVENOM RUŽOM

Ovo je priča o ljudima sa crvenom ružom. Događaj se zbiva negdje pred kraj II svjetskog rata, na Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku. Priča govori o jednom mladiću koji je tražio osobu koju nikada nije vidio, a koju je volio.
On je poručnik Džon Blanšard. “Ustao je, kaže, sa svoga sjedišta sa klupe na kojoj je sjedio na Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku, zategao svoju vojničku uniformu i počeo da pažljivo posmatra masu ljudi koja se kretala kroz veliku stanicu u Njujorku. Tražio je djevojku koju je njegovo srce poznavalo, ali čiji lik nije mogao da zna. Djevojku sa crvenom ružom. Njegovo interesovanje za ovu djevojku počelo je 13 mjeseci ranije u jednoj biblioteci na Floridi. Kad je sa police uzeo jednu knjigu, privukao ga je sadržaj te knjige, ne sa tekstom u toj knjizi, već sa zabilješkama koje su se nalazile na margini skoro svake stranice. Bio je to vrlo lijep rukopis i on je zaključio da iza tog rukopisa stoji jedno biće koje je promišljena duša i jedan duboki um. Na prvoj stranici knjige našao je čak i ime i prezime prethodnog vlasnika. To je bila gospođica Kolis Mejhel. Potrošio je dosta vremena i truda i pronašao je čak i njenu adresu. Živjela je u gradu Njujorku. Napisao joj je pismo u kojem se predstavio i pozvao je da se dopisuju. Sljedećeg dana, dogodilo se, da je bio stavljen u brod i odvezen u Evropu kao vojnik na front Drugog svjetskog rata. Sljedeće cijele godine i još jednog mjeseca, dakle 13 mjeseci, dvoje se dopisivalo i upoznavalo preko pisama. Svako slovo padalo je na plodno tlo. Započela je romansa. Oficir Blanšard je u jednom pismu, pri kraju 13 mjeseci zatražio sliku, ali djevojka je odbila da je pošalje. Njemu je to bilo jos privlačnije. Ona je smatrala da, ako je on zaista zainteresovan, neće mu puno značiti kako ona izgleda. Kada je došao konačni dan da se vrati iz Evrope sa fronta, dogovorili su se za njihov prvi sastanak. Sedam sati uveče na velikoj Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku.
” Prepoznaćeš me”, – pisala je djevojka –  ”po crvenoj ruži koju ću nositi na mom reveru.”

I tako, u 7 sati uveče on je bio na stanici i tražio očima djevojku koju je njegovo srce voljelo ali čije lice nikada do tada nije vidio. Oficir kaže:
 

“Mlada osoba išla je prema meni; bila je visoka i vitka. Njena plava kosa padala je u uvojcima na ramena, njene oči su bile plave kao neki cvjetovi. Crte lica bile su besprijekorne i njene usne su odražavale čvrstinu, ali i odlučnost. Obučena je bila u svijetlozeleni kostim i izgledala je kao proljeće koje je oživjelo. Krenuo sam ka njoj potpuno zaboravivši da ona na reveru svog odijela nema crvenu ružu. Dok sam joj prilazio mali provokativni osmijeh je prešao preko njenih usana i rekla je samo: “Mornaru, da li ti i ja idemo u istom smjeru?”
“Skoro nekontrolisano, načinio sam još samo jedan korak ka njoj a onda, tačno iz nje, ugledao sam Polis Mejhel, osobu koja je na svom reveru imala crvenu ružu. Stajala je upravo nekako iza ove prekrasne djevojke. Na sebi je imala prosijedu kosu koja je bila sakupljena i pritisnuta već iznošenim šeširom. Bila je okruglog lica, a i tijela isto tako. Na nogama su bile cipele sa niskim potpeticama. Djevojka u zelenom kostimu odlazila je vrlo brzo. Osjetio sam se u tom trenutku kao da sam se razdvojio na pola. Tako me je želja vukla da slijedim djevojku u zelenom kostimu, ali ipak moja težnja za ženom čiji je duh tako bio spojen s mojim i obuzeo moj, bila je tako duboka. I ona je tu stajala. Njeno blijedo i okruglo lice bilo je plemenito i osjećajno; njene sive oči su imale svjetlucavi sjaj.
Nisam oklijevao. Podigao sam u svojoj ruci knjigu sa sivim koricama – to je bio znak prepoznavanja sa moje strane. I sada sam shvatio da to i ne treba da bude ljubav već nešto posebno, nešto čak i bolje od ljubavi. Prijateljstvo za koje sam bio i morao biti uvijek zahvalan. Ispravio sam se kao pravi vojnik, otpozdravio i pružio knjigu ženi i dok sam govorio osjećao sam neku gorčinu razočarenja.
Ja sam poručnik Džon Blanšard, a vi biste morali biti gospođica Mejhel. Tako mi je drago da smo se našli ovdje na ovoj stanici. Da li biste prihvatili da vas izvedem na večeru?” Ženino lice se rasteglo u prijatan osmijeh.

“Ja ne znam šta sve ovo treba da znači, mladiću” – odgovorila je. “Ali mlada dama u zelenom kompletu koja je upravo ovuda prošla, zamolila me je da stavim ovu crvenu ružu na rever mog kaputa. I rekla je da ako me pozovete na večeru, da vam kažem da vas ona čeka u velikom restoranu preko puta. Ona je rekla da me upotrebljava kao neku vrstu testa.”

**
 


Prava vrijednost ljudske duše se vidi u odgovoru na neprivlačno. Neko je napisao: “Kaži mi koga voliš i ja ću ti reći ko si”. Ko nosi crvenu ružu?! Obično oni koji nisu za primjećivanje. Obično oni za koje mislimo da ne treba da nose crvenu ružu. Da li ste se ikada zapitali kako postupamo sa njima, u našim svakodnevnim kontaktima.
 

[ZenTale]

...Možda si već tamo..

Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu.
Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.
"Ne treba nam dugo" - odgovoriše ribari.
"A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?"
Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove porodice.
"Pa šta radite sa tolikim slobodnim vremenom?"
"Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom decom a popodne siestu provodimo sa svojim ženama. Uveče izlazimo u selo, sastajemo se sa prijateljima, popijemo poneko piće i otpevamo par pesama. Naš je život ispunjen."
Gospodin turista im predloži: "Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod."
"I šta onda?"
"Uz veći brod ulovićete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan.čitavu flotu. Umesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati direktno sa velikim poizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Mexico City, Los Angeles ili čak New York! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!"
"Koliko bi nam vremena trebalo za to?"
"Dvadeset do dvadeset pet godina".
"I onda?"
"Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom deonica i zaraditi milione!"
"Milione? Stvarno? A onda?"
"Onda možete otići u penziju, živeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom a večeri s prijateljima uz piće i pesmu."
"Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?" - upitaše Meksikanci.


Pouka: U životu uvek moraš znati kamo si se uputio jer, možda si već tamo!!!

[ZenTale]

Zaboravih reći: Divna priča Nado!

[:) hope]

  i tvoja je odlična, Zen - vrijedi je pročitat nebrojno puta.

PRIČA O JEDNOM LJUBAVNIKU

Bio je jedan ljubavnik koji je volio bez nade. On se povukao potpuno u svoju dušu i mislio je da će sagorjeti od ljubavi. Svijet za njega nije postojao, on nije više vidio plavo nebo i zelenu šumu, potok mu nije žuborio, harfa mu nije ječala, sve je bilo utonulo, i on je osiromašio i postao bijedan. Ali je njegova ljubav rasla, i on je puno radije volio umrijeti i propasti, nego se odreći posjedovanja lijepe žene koju je volio.

Tada osjeti kako je njegova ljubav sagorjela sve drugo u njemu, te postade moćna, i privlačila je i privlačila, i lijepa žena joj se morala pokoriti, i došla je, i on je stajao raširenih ruku kako bi je privukao sebi.

Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim izmijenila, i on s grozom osjeti i spazi kako je privukao k sebi cio izgubljeni svijet.
Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se, nebo i šuma i potok, sve mu je u novim bojama, svježe i divno, dolazilo ususret, pripadalo mu, govorilo njegovim jezikom. I umjesto da dobije samo jednu ženu, imao je cijeli svijet na srcu, i svaka zvijezda na nebu plamtjela je u njemu i rasipala veselost kroz njegovu dušu.

On je volio, i pri tom je našao sebe samog.




Većina njih, voli da bi pri tom izgubila sebe.

Herman Hese

[:) hope]

     Draga mama...

Nikada ti nisam rekla "Volim te" iako to osjećam. Nikada ti nisam rekla da si u pravu, iako si bila uvijek. Oduvijek si bila cijeli moj svijet, od malena si bila uz mene, jedini PRAVI PRIJATELJ, koji me nikada nece iznevjeriti, jedina osoba koja je cio svoj život posvetila meni, i koja me voli pored svega. Koja plače kada sam ja tužna, koja se smije kada sam ja sretna, koja se iz srca moli za mene...

Znam da tvoje srce kuca za mene, ne, nisi mi samo majka; ti si moja majka, moja najbolja drugarica, moja najveća podrška... znaš ono što nitko ne zna o meni, i ipak me volis... držiš me da ne padnem, jedino me ti umiješ utješiti, znaš pjesmu mog srca, i spremna si da je otpjevaš ako zaboravim riječi... ti si moj svijet, mama... ti si moj Anđeo čuvar...

Drago mi je kada netko kaže da ličim na tebe. Kad malo bolje razmislim, pa to uopće nije čudno. Uvijek ću biti dio tebe, jer si me ti stvorila. Izvajala si mi lice milijunima nježnih poljubaca. Naučila si me svemu što treba znati o svijetu i svom mjestu u njemu. Sve što je važno naučila sam gedajući i slušajuci upravo tebe. Sa mnom si podijelila sve što te čini tako posebnom: dobrotu, trpeljivost, iskrenost, istrajnost, mudrost, a prije svega strpljenje.
Hoću da kažem, draga mama, da si temelj na kome je sazdana moja ličnost, i zato bih da ti se zahvalim. Hvala što sam se osjećala uvijek bezbjedno, ušuškano i voljeno, što si mi pružila sve što mi je bilo potrebno da porastem i ispunim vlastita iščekivanja.
 Hvala ti na ukusnoj domaćoj hrani i svoj ljubavi s kojom si mi iz dana u dan i iz godine u godinu pakirala užinu za školu. Hvala što si me uzimala u naručje kad god sam htjela da se mazim ili da bolje vidim. Hvala ti što si skakala da mi pomogneš svaki put kada poviknem "hoću svoju maamuu..."
Uvijek si znala šta kazati ili ne kazati kako bih se osjećala bolje. Hvala ti što si mi objasnila da ću, kada porastem biti uspješna u čemu god poželim ako budem vjerovala u sebe kao što si ti vjerovala u mene.

Ali, mama, ma koliko god naš odnos bio divan, neću se praviti da je sve uvijek bilo mirno i savršeno. Znam da je ponekad letjelo perje, što se rijetko završavalo dobro po mene. Mada, kad se sve sabere i oduzme, znam da sam ja ta koja treba da se izvini. Izvini što si se zbog mene sekirala i brinula. Izvini što sam trčla pravo u baru kada mi obučeš najljepše odjelce i obuješ nove cipele i što sam svaki put na putovanjima zapitkivala: "A je l' ima još puno?" Zaista mi je žao što nisi imala više vremena za sebe, makar nekoliko trenutaka da u miru sanjariš. Sada shvatam koliku si žrtvu podnijela zbog mene.

Da budem iskrena, bez tebe bih bila izgubljena, mama, i cio život ne bi bio dovoljan da vratim sve što ti dugujem. Pokazala si mi svijet pun ljubavi i čuda, izvela me na pravi put, i stvorila od mene beskrajno sretno biće.

 Hoću svi ovo da čuju: MOJA MAMA JE NAJBOLJA MAMA NA SVIJETU! Zato što ti to i jesi.
 Hvala ti mama, hvala ti za sve..."

[ciganche:)]

Обилазећи неко острво, један шпански мисионар наиђе на три астечка свештеника.
– Како се ви обраћате Богу? – упита их фратар.
– Имамо само једну молитву – одговори један од Астека. – Ми кажемо: „Боже, Ти си Тројица, ми смо тројица. Смилуј се на нас.“
– Лепа је – рече мисионар. – Али то није права молитва коју Бог може да чује и услиши. Казаћу вам једну много бољу.
Редовник их научи једну католичку молитву и настави свој пут ширења хришћанства. После много година, кад се враћао бродом за Шпанију, требало је поново да прође поред тог острва. Спазио је са палубе тројицу свештеника на обали и махнуо им.
У том тренутку, сва тројица му пођоше у сусрет, ходајући преко воде.
– Оче, оче! – повика један од њих, приближивши се броду. – Научи нас поново ону молитву коју Бог слуша, јер нисмо успели да је упамтимо!
– Није важно – одговори мисионар, видевши чудо. И замоли Бога да му опрости што није раније схватио да Он говори све језике.

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

^ divno Jockic

[ciganche:)]

faala
al to nije moje delo