Nepoznat autor...

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[alice in velvet]

STABLO I CVET

U zoru je podno stabla iznikao malen Cvet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo. - Ti si, sigurno, veliki Cvet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvet. Ja sam Stablo - odgovori Stablo. - Kakva je razlika izmedju Stabla i Cveta? - upita Cvet.- Cvet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina - reče Stablo. - I to je sve ? - Ne - odgovori Stablo. - Mi Stabla izdržimo i najjače vetrove, a vi, Cvetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. - To je sve? - ponovno upita Cvet. - Vas mogu ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i negovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama Stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i negovati. Mi uvek ostajemo po strani. - Zar smo mi Cvetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni. - Šta se dogodi kada neko pogazi Cvet? - To se uvek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvet. Nas Stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvetove. - Onda si ti - reče mu Cvet - izuzetak među Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom senom zaštitilo Cvetić.

[alice in velvet]

Najljepša priča ikad natipkana

--------------------------------------------------------------------------------

Najljepša priča lijepo se smjestila na glatku površinu papira.

Odisala je sebi svojstvenom ljepotom.
Njen autor je to znao i ponosno svoj lijepi uradak presavinuo i strpao u torbu.
Ljepotom se žarila u tamnoj unutrašnjosti torbe, dok ju je njen vlasnik ponosno nosio izdavaču. Njena ljepota je izbijala iz kožnate torbe u tramvaju broj 16. Lelujala je dražesna u ritmu kretanja vijugave zmije, kretala se i zaustavljala na stijenki kože torbe na svakoj stanici tramvajskog voznog reda.

To je najljepša priča koju sam pročitala...rekla je žena i spustila lijepu natipkanu priču na stol do sebe.
Glavna urednica izdanja nasmješila je svoje lijepo lice
i skinula naočali te značajno pogledala autora priče.

Ali..........trebate znati........

Najljepša priča sad stoji u gomili papira. Tiskaju je SF priče, gnječe ratne storije i polupornografske avanture pretočene u biografske crtice. Naliježe prašina na hrpu papira u kutu jedne sobe.

Najljepša priča je i dalje ostala lijepa.....neobjavljena priča.


Lijepa urednica i autor najljepše priče svoju lijepu ljubavnu priču objavili su svadbenim zvonima. Na najljepšu priču koja ih je spojila zaboravili su. No njena ljepota ne mari za to.
Njena lijepa strana pokazala se u najboljem svjetlu.
Svoju ljepotu skrivena sjenom drugih priča, najljepša priča živi sama.

A bila je to zaista najljepša..........ljubavna....... priča................

[ZenTale]

Nemam reči Alisice... Predivno.  

[svetlost]

Ponekad

se ruši svet
nad tobom,
i u tebi.

Haos te preplavljuje
i ne znaš više
izlaza.

Ali  setiš li se
da je Bog iz haosa
stvorio čitav svet,
tada je pred tobom
mogućnost
za novo oblikovanje
svoga života.

[/b]

[alice in velvet]

Nemam reči Alisice... Predivno.  

  hvala Zen!

Neka se žena nalazila u smrtnoj borbi. Iznenada je imala osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudačkom stolicom.
"Tko si ti?" upita je Glas.
"Ja sam gradonačelnikova žena", odgovori ona.
"Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti."
"Ja sam majka četvero djece."
"Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti."
"Ja sam učiteljica."
"Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti."
Tako je išlo dalje. Bez obzira što bi odgovorila, činilo se da nije dala zadovoljavajući odgovor na pitanje: "Tko si ti?"
"Ja sam kršćanka."
"Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti."
"Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromahu i potrebnom."
"Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti."
Očito, propala je na ispitu i bila je vraćena na zemlju. Kad se oporavila od bolesti, odluči pronaći tko je ona. U tom je bila sva razlika.

[alice in velvet]

Savrsena ljubav iskljucuje strah.
Tamo gdje postoji ljubav ne postoje zahtjevi, ocekivanja, zavisnost.
Ja ne trazim da me ucinis srecnom; moja sreca ne zavisi od tebe.
Ako moras da me napustis nece mi biti zao samé sebe;
izuzetno mi prija tvoje drustvo, ali ja se ne vezujem za tebe.
Ja uzivam u tvom drustvu na temelju nezavisnosti -
ne uzivam ja u tebi, to je nesto vece i od tebe i od mene, nesto sto sam otkrila, neka vrsta simfonije
, neka vrsta orkestra svira u tvom prisustvu.
Ali kad odes od mene, orkestar ne prestaje da svira.
To je orkestar sirokog repertoara i nikad ne prestaje da svira.

[ZenTale]

Ova prva priča... Je već puno duboka.. Kao Zen koani.

A ova druga... To je nešto lično.. Tvoje Alisice? Baš sam se zamislio..

[ZenTale]

Ovo nisu reči nepoznatog autora, već mog Učitelja, ali smatrao sam da je ova predivna tema zaslužila da se i ovaj tekst pojavi ovde.. Moja Alisa je počela sa pisanjem o ljubavi, a ja nastavljam...

There is no difficulty that enough love will not conquer,
no disease that enough love will not heal,
no door that enough love will not open,
no gulf that enough love will not bridge,
no wall that enough love will not throw down,
no sin that enough love will not redeem.
It makes no difference how deeply seated may be the trouble,
how great the mistake, sufficient realization of love will resolve it all.

If only you could love enough,

you would be the happiest and most powerful being in the world.'

 

                                                                 —Maharishi

Ne postoji teškoća koju dovoljno ljubavi ne može pokoriti,
ni bolest, koju dovoljno ljubavi ne može izlečiti,
ni vrata, koju dovoljno ljubavi ne može otvoriti,
ni zaliva koji dovoljno ljubavi ne može premostiti,
ni zida koji dovoljno ljubavi ne može srušiti,
ni greha koji dovoljno ljubavi ne može iskupiti.

Nije važno koliko dubok problem može biti, koliko velika greška,
jer dovoljno ostvarena ljubav može ih sve rešiti.

Jedino ako možete voleti dovoljno,
Vi možete biti najsrećnije i najjače biće na svetu.

[alice in velvet]

Zeeenn...divno!!

[:) hope]

  olla, kako su se počeli nizat prekrasni postovi ovdje,   
  fenomenalno je otvorit ove stranice i pročitat bar jedan post svakodnevno   

u prilog tome ide i ovaj kviz:



1. Navedi imena pet najbogatijih ljudi na svijetu.

2. Navedi imena pet pobjednika Wimbledona.

3. Navedi imena pet misica.

4. Navedi pet imena ljudi koji su osvojili Nobelovu ili Pulitzerovu nagradu.

5. Navedi nekoliko glumaca i glumica dobitnika Oscara.

I... kakav/va si se pokazao/pokazala?

Bit je u tome da nitko od nas ne pamti ni naslovnice novina od jučer. Svi ovi koje si trebao/la nabrojati nisu drugorazredne osobe, već su najbolji od najboljih. No, pljesak umukne. Nagrade izblijede. Postignuća se zaborave. Diplome se zakopaju u grob zajedno sa svojim vlasnicima.

Ali, evo još jednog kviza. Saznaj kako ćeš ga riješiti.

1. Navedi imena nekoliko učitelja ili profesora koje voliš.

2. Navedi imena troje prijatelja koji su ti pomogli kad ti je bilo zaista teško.

3. Navedi imena petero ljudi iz svog života koji su te naučili nešto vrijedno.

4. Navedi imena nekoliko ljudi zbog kojih si se osjećao/la posebno i cijenjeno.

5. Navedi imena pet osoba koje vole biti s tobom.

Ovo je bilo lakše, zar ne?

Ljudi koji naprave najviše promjena u tvom životu nisu oni s najviše novca, najviše nagrada ili najviše utjecaja. To su ljudi kojima je stalo do tebe.

'Ne brini što je današnji dan pri kraju, jer u Australiji je već – sutra!'

[Њавица]

prelepi postovi zaista.... oceeem jooosh 

[alice in velvet]

  ako je tako Njavice...uživaj!

evo jedna patetična...našla sam na netu...Ljubavna je... po,alo liči na one pričice koje se pišu u spomenar... (šta ću u takvom sam raspoloženju I'm in loooovee... )


BUKET CRVENIH KARANFILA

Svratila je u cvjećarnu i kupila buket karanfila, uputila se prema grobljanskoj kapiji:
- Opet vi gospođice - čula je, dubok, dobro poznat glas starice koja je tu živjela:
- Da opet sam došla
- Znam dijete moje, ali ti si sama i sjediš na ovom mjestu, čuvaj zdravlje, dijete moje. Mrtve ne možemo podići, i ako ih se svakog dana sjećamo.
Uputila se prema ogradi na kojoj je pisalo Rođen 1958.- umro 1977. godine. Sjela je na klupu i srela se sa Goranovim očima. Činilo se da su danas vedrije. Taj osmjeh činio joj se, danas se opet obradovala što je vidjela tu sliku. Dobro se sjeća onog dana kada se slikala za indeks i bila je ponosna što su toga dana postali studenti. Suze su joj se slijevale niz obraze i odmah sušile od vjetra i jecaja. Pod nogama joj je šuštalo lišće i išla za Goranovim kovčegom.
-Da ja sam kriva za njegovu smrt. Ali sada je kasno da se greška ispravi. Mislila sam samo na sebe i zadovoljstvo duše.
Goran i Branka su se upoznali još u djetinjstvu. Išli su zajedno u gimnaziju, prijatelji su se šalili na njihov račun. Govorili su im da su blizanci, jer gdje je bio Goran tu je bila i Branka. Izdvajali su se i šaputali jedno drugome svoje tajne. Ni profesori nisu imali ništa protiv toga jer su bili odlični učenici. Goran je živio s majkom koja je Branku voljela kao rođenu kćer, a i njeni roditelju nisu imali ništa protiv njihovog zabavljanja jer je Goran bio pametan i simpatičan dečko. Došlo je vrijeme da se upišu na fakultet. Goran na elektronički, a Branka na pravo. Čekao je ispred fakulteta. Razdvajali su se samo kad su morali. Jednog dana u Brankino društvo došao je student treće godine, Nenad. Odmah je zavrtio mozak svim djevojkama, a njemu se svidjela baš Branka. Imao je novac, auto i bio je lijep. Ni Branka nije bila hladna prema njemu, pogotovo što su joj se sviđali njegovi komplimenti. Izlazila je s njim i provodila se. Mislila je da je ovo s njim samo avantura. Branka je počela popuštati u školi, nije htjela da je Goran čeka ispred fakulteta, jer je osjetila da se zaljubila u Nenada. Izbjegavala je Gorana poslije predavanja, Nenad je vozio autom kući. Jednom prilikom Nenad ju je vodio na žal. Bila je pijana i molila je Nenada da je vozi kući.
- Ne ljubavi spavamo zajedno kuća je dovoljno velika za sve nas - rekao je Nenad.
Odveo je u drugu sobu, ljubio je kako samo on to može. Branka se nije opirala. Odjednom je netko došao i upalio svijetlo.
- Odlazi među nama je sve gotovo - reče Branka.
Bilo joj je neugodno što je Goran vidio sa Nenadom, ali je brzo to zaboravila jer je voljela Nenada.
Sutradan joj je majka rekla: Tražila te Goranova mama i rekla da si ti kriva što se Goran razbolio. Ali čini mi se to kao i kod drugih muškaraca. Mislim da bi ona trebala imati razumijevanja za tvoje patnje.
- Žao mi je Gorana, ali mama što mogu. Ja volim koga ja hoću i baš me briga što drugi pričaju.
Danas je Branka mislila da izgleda kao kraljica, jer Nenad slavi 23-ći rođendan i ujedno njihove zaruke. Kada je pošla rekla je majci
- Sačekat ću Nenada ovdje.
Na stubištu je srela Goranovu mamu uplakanu i zbunjenu.
– Tebe trebam Branka. On umire i samo tebe doziva. Hoće zadnji put da te vidi.
– Ne mogu danas doći ću sutra. Pa nije valjda tako bolestan.
- Prekasno će biti, pođi sada.
U bijeloj, u maloj sobici ležao je mladić koji nije ličio na Gorana.
- Branka, došla si, želio sam da te vidim.
Uhvatio ju je za ruku. Osjetila je da su hladne ali se nije branila. Plašila se njegova pogleda.
- Znaš što Branka ja umirem, ti ćeš me zaboraviti, a ja nikad neću vidjeti tvoj smiješak.
- Ozdravit ćeš Gorane, ti moraš ozdraviti.
- Branka htio sam da ti kažem nešto. Izvadi iz ladice moj dnevnik. Čuj reći ću ti svoju tajnu, ja bolujem od leukemije i doktor kaže da neću ozdraviti. Branka dolazi na moj grob sve dok se ne udaš.
U grudima joj je sagorijevalo. I dalje je padalo i puhao vjetar. Umro joj je na rukama. Tada se na njegovu grobu zaklela da se nikad udati neće i da će mu na grob dolaziti i donositi cvijeće, crvene karanfile koje je on htio da ona nosi na njihovom vjenčanju.

[alice in velvet]

San
Veliki taoistički učitelj Chuang Tzu sanjao je da je leptir koji leprša između cvjetova tamo-amo. U snu nije bio svjestan sebe kao osobe. Bio je samo leptir. Iznenada se probudio i otkrio da leži u krevetu, ljudska osoba ponovno. Ali onda se je zapitao: "Jesam li ja čovjek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovjek?"
 

[alice in velvet]

super je priča obavezno je pročitajte 




''Znaš li kako umiru ljudi?'', upitao je.
''Ne.''

''Umiru polako, sami u agoniji, vrišteci, pateci, sami u tišini, nitko ih ne
cuje i ne vidi. Nitko osim mene... Mogu ih vidjeti u njihovom najstrašnijem
satu. Mogu cuti njihove vapaje. Ali im to ne mogu olakšati. To me ubija i
polako nestajem... Ne mogu umrijeti, jer Smrt mi je jedini prijatelj...''

Polagana agonija mu je uništavala dušu.

Sunce je bilo visoko, gotovo okomito, gotovo podne. A onda, zvonik udari svoj
gong, podne se spustilo na grad, nježno ga prigrlilo, nježno ga uspavalo...
Ulice su bile gotovo prazne, jedino što se moglo vidjeti su bile lijene macke
pod sjenama kako se prevrcu i hlade. Bio je vruc dan i Beck je imao osjecaj da
ce se sam asfalt rastopiti. Šetao je uz morsku obalu, polagano, korakom koji je
on zvao ''ljetni tempo''. Nije ni sam znao zašto je sada izvan kuce, znao je
samo da ga je nešto vuklo vani. U glavi mu je prštao zvuk njegovih koraka, u
ocima je vidio sve boje mora. Poceo se vracati prema kuci, jer ionako nije znao
zašto je tu. Prolazio je kraj malene ulicice iz koje se najednom zacu pucanj i
vrisak. Potrcao je da vidi što se dogada bez razmišljanja. Još jedan pucanj.
Metak proleti Becku kroz torzo. Srce mu prestane kucati.

Otvorio je oci. Iznad njega je bio mladic vedra i mlada lica koji mu se
smješkao svojim velikim bijelim zubima. Bio je odjeven u crno i izgledao
prilicno mlado, ali nešto u njegovu pogledu je govorilo da je tu od samog
pocetka vremena.

''Zdravo'', rece mladic Becku, koji ga pogleda zbunjeno i samo lagano i tiho
upita: ''Tko si ti?'' ''O kako sam nepristojan. Ja sam Smrt. Što je, zašto tako
zacuden izraz lica? Ne ocekuješ da izgledam ovako?''

''Tko si ti uistinu?''

''Aaa, nevjernik. Pa bolje da vidiš sam. Pogledaj oko sebe. Gdje si?''

Beck pogleda oko sebe. Više nije bio u ulicici, to je sigurno. Sve oko njega je
bilo bijelo, širilo se u beskonacnost. Od svega toga je odudarao mladic,
odjeven u crno, gutajuci svu bijelinu u svoju tamu.

''Vjeruješ li sada?'' Beck ga samo pogleda, ne znajuci što da kaže.

''Vidiš, danas je tvoj sretan dan. Tebi je zapisano da ceš postati moj
prijatelj, a to znaci da neceš umrijeti nikad. Pa onda prijatelju, vidimo
se!'', uzviknu mladic, i Beck se odjednom probudi u maloj uskoj ulicici.

Drugi covjek je ležao mrtav do njega. Zatim je zacuo vrisak, jak i dug, kako
prolazi kroz njegovu glavu. Glas je bio rezak i parao mu je um. Bio je to
neljudski glas. Zatim je zacuo kako neko vice upomoc. Pogledao je oko sebe. Sve
je bilo crno, samo jedna bijela duga ravna crta ispred njega. Bila je to cesta
u kraj, cesta sa završetkom svih završetaka. Do njega je stajao covjek i molio
ga za pomoc. Ali Beck nje mogao ništa. Bio je potpuno ukocen. Tada, iz tame,
izade poznato mladicevo lice, lice Smrti. Pogleda covjeka do Becka, i samo
lagano prozbori: ''Danas je tvoj kraj...'' Covjeka zahvati grc, i kroz najgori
užas, pred ocima su mu tekle slike života, u ocima su mu tekle suze. Bilo ga je
bolno i gledati. A zatim opet vrisak, još gori od onog prvog. Beck pokuša
pružiti ruke prema njemu, ali ga covjek nije vidio, ni njega ni Smrt. Umirao je
sam, njegove posljednje misli su bile pune užasa.

Beck vec danima nije izlazio iz kuce. Kroz um su mu prolazile slike užasa, onaj
vrisak mu je još parao uši. Nije mogao spavati, jer svaki put kad bi zatvorio
oci, slike bi postale jace.

''Vrijeme je da izadeš. Predugo si zatvoren ovdje. Poludit ceš.''

''Da izadem pa da vidim još jedno umiranje, da vidim kako još netko pati?''

''Zar misliš da neceš vidjeti umiranje ako ostaneš ovdje? Zaboravio si na svoju
staru susjedu. E pa danas je njen kraj.''

''Ne, pocekaj da otidem, stani!'' Bilo je prekasno. Opet se nalazio u tami na
onoj strašnoj cesti, završetku svih završetaka. Kraj njega je stajala stara
žena, vrištala i molila ga za pomoc. Ponovno se pojavi Smrt, vedar i nasmijan,
polako pride staroj ženi i progovori: ''Danas je tvoj kraj...'' Žena padne na
tlo vrišteci iz sveg glasa. Pred ocima su joj sijale slike njenog života, ali
um je samo osjecao agoniju i bol kraja. Više nikog nije vidjela, više ništa za
nju nije postojalo. Samo ništavilo...

Beck pogleda Smrt i kroz zube procijedi: ''Proklet bio!''

''Pazi, moj besmrtni prijatelju koga proklinješ. Ja sam ipak Smrt, ja sam ipak
najgora kletva.'', nasmija se mladic.

''Zašto mi ne vratiš moj život.''

''Ne, ne moj prijatelju, pa da ovako sam skoncaš, da te ništavilo proguta? Ne,
neceš postati poput ostalih smrtnika.''

''Zašto mi ne daš da živim, nego me sada progone slike ove patnje?''

''Patnja zadnjeg casa nije ništa u usporedbi s ništavilom. Besmrtan si i ovo je
mala cijena koju moraš platiti...''

Becku više nisu trebali ni hrana ni pice, kao ni san. Više nije mogao biti u
svom stanu, jer mu se uvijek cinilo da cuje vrisak pokojne susjede. Šetao je
gradom, i tako iz dana u dan. Nije nikad stajao. Kada mu jednog dana na
semaforu velikog križanja, dok je cekao da se upali zeleno, pride Smrt.
''Pogledaj sada ovo!'' Sudar. Dva automobila udare strahovitom brzinom jedan u
drugog, vozaci na licu mjesta poginu. Eksplozija. Vatra se ubrzo proširi na oba
automobila.

Cesta kraja. Dvije duše ne vide jedna drugu, vide samo Becka, traže ga za
pomoc. Pojavi se Smrt, vedrim korakom pride prvo jednom, pa drugom i progovori
svoje cetiri rijeci:''Danas je tvoj kraj...'' Vrisak i agonija dvoje ljudi su
bili neizdrživi. Uskoro je i Beck poceo vrištati. Kroz vrisak mu se prolome
rijeci: '' Kažeš da si mi prijatelj, a muciš me ovako. Ova bol.... Ova bol me
razara!''

''Rekao sam ti, to je mala cijena besmrtnosti i prijateljstva sa mnom.''

''Ne želim biti tvoj prijatelj!''

''Bojim se da to nije tvoja odluka.''

Beck je danima smišljao kako, kako izbjeci Smrt, ali on ga je progonio, on je
znao svaki njegov korak. Beck je sjedio u baru, pio jedno pice za drugim. Ni
opiti se nije mogao. Kad odjednom, poput svijetla, ugleda nju. Izgledala je
predivno. Da su andeli postojali, izgledali bi poput nje. Ali Beck je znao da
andeli ne postoje. Postojala je samo Smrt. Upoznao ju je. Zaljubio se u nju.
Zvala se Memorie i bila mu je nevidljivom sponom vezana za srce.

Dane je poceo provoditi u sreci, sa svojom Memorie, sve dok mu jednog kobnog
dana nije prišao on. Smrt mu se nasmije i polako šapne u uho:''Imaš sat vremena
da se oprostiš od svoje cure. Žao mi je, danas je njen dan.''

Bol presjece Beckovu dušu na pola. Nije mogao izdržati da ostane bez svoje
Memorie.

'' Znaš li kako umiru ljudi?'', upitao je.

''Ne.''

''Umiru polako, sami u agoniji, vrišteci, pateci sami u tišini, nitko ih ne
cuje i ne vidi. Nitko osim mene... Mogu ih vidjeti u njihovom najstrašnijem
satu. Mogu cuti njihove vapaje. Ali im to ne mogu olakšati. To me ubija i
polako nestajem... Ne mogu umrijeti, jer Smrt mi je jedini prijatelj... Žao mi
je malena, danas je i tvoj kraj...''

''O cemu to pricaš?'', upita ga ona svojim mekim glasom, s izrazom cudenja na
licu. Odjednom, njeno srce samo prestane kucati.

Završetak svih završetaka. Memorie je vrištala u boli: ''Pomozi mi, Beck! Spasi
me, ovdje je užasno...'' Beck se nije mogao maknuti, samo su mu suze tekle niz
obraze. Smrt izroni iz mraka, Beck osjeti kako se naježio. Memorie ga više nije
vidjela. ''Danas je tvoj kraj...'', prošaputa Smrt, ali Beck je to cuo kroz
užasnu jeku. Memorie se zgrci na podu. Kroz vrisak je gledala slike svog
života. Beck je gledao s njom. Ali nešto je bilo drukcije s tim sjecanjem,
nešto mu je bilo toliko poznato u njemu. I pritom nije mislio na zajednicke
trenutke sa Memorie, bilo je tu nešto više od toga.

Posljednja slika. U potpunoj tami stoji lik, polako koraca po bijeloj crti
prema beskraju. Beck prepozna lik. Bio je to on, a Memorie njegovo sjecanje.

Znao je što treba uciniti. Polako zakoraci na bijelu crtu, a zatim još jednom.
''Gdje ceš? Ne smiješ tamo!'', uzviknu Smrt, ali ništa ne napravi da ga
zaustavi. Beck je polako koracao kroz beskrajnu tamu, prema svijetlu koje se
pojavilo na kraju puta. Stupio je na svijetlo, stupio je tamo gdje je sve
pocelo. Na jedino mjesto gdje je bio smrtan. I tu, polako umro.

Ponovno se našao na pocetku ceste, ali nije vrištao, nije osjecao bol. Smrt mu
pride, a on mu se nasmije u lice. ''Danas je tvoj kraj...''

''Ne bi rekao. Danas je moj novi pocetak.''

Beck je znao. Nije ga cekalo ništavilo na završetku svih završetaka. Cekao ga
je novi pocetak.

[Њавица]

"Bio jednom jedan zatvor i u tom zatvoru nasli se jedan Rus, inace, po lokaciji pesnik, i pored njega u celiji Yugosloven. Nisu mogli da se vide, ali su mogli da se cuju, pa su zato sapucuci pricali nocima o raznim stvarima. Znaci, jedan do drugog, Rus - pesnik, i covek koji se predstavio kao Yugosloven.
U jednom trenutku njihovog druzenja, Rus zamoli Yugoslovena da pocne da ga uci srpskohrvatskom jeziku. Yugosloven pristane, ali tako sto ce ga svakog dana uciti po 10 reci; i to ce biti 10 reci koje mu do tad nije rekao, nikad ni jednu vise, nikad ni jednu manje. I tako pocne to cudno ucenje srpskohrvatskog jezika. Svakog dana Rus je ucio po 10 novih reci i pisao ih po zidovima celije. Uskoro je cela celija bila sasvim ispisana, a Rus se sve vise i vise odusevljavao novim jezikom koji zna. Osim toga, njegov zatvorski komsija Yugosloven, pricao mu je o lepotama zemlje, o mirisu hleba koji dopire iz lokalnih pekara, o poljima prepunim cveca, o glavnom gradu koji je caroban i koji se zove Beograd...
Preko tih prica, Rus je neverovatno zavoleo Yugoslaviju, bio je fasciniran i imadjijan svakom od prica i kompletnim utiskom jedne takve zemlje.
Jednoga dana, posle ko zna koliko godina, Yugosloven umre, a Rus - pesnik, izadje iz zatvora koju godinicu posle, i odluci da napise do sad svoju najbolju zbirku pesama, najbolju na svetu; radio je i po 10 do 15 sati dnevno, slagao je reci kako do tad nikad nije slagao, u neku poeziju koja to i nije bila, bilo je to vise od poezije, bila je to najlepsa knjiga na svetu. I u jednom trenutku, nakon sto je zavrsio to svoje zivotno delo, najbolju knjigu poezije koju je mogao da uradi, doputovao je u Beograd...I shvatio, da je prevaren, jer od svega onoga sto je ocekivao, nista nije bilo na onom mestu gde je on mislio da ce biti. Medjutim, misleci da se mozda nalazi u trenutnoj zabludi, poceo je ljudima, koji su ga okruzivali i sa kojima je dolazio u kontakt da recituje svoju poeziju, naravno na srpskohrvatskom jeziku, koji je sad znao cak i bolje nego ruski. Medjutim, dok je citao svoju poeziju, svi su slegali ramenima i gledali ga sa cudjenjem. Covek za covekom, osoba za osobom, niko uopste nije razumeo sta Rus to hoce da kaze...A onda je istina izasla na videlo - Rus uopste nije naucio srpskohrvatski jezik. Yugosloven je jednostavno, izmisljao reci. I kada bi ga Rus pitao kako se kaze macka, on bi recimo rekao "Lork". I tako rec po rec, desetine po desetine reci, stotine po stotine, hiljadu po hiljadu reci, Rus je naucio jezik koji vise nikom nije bio znan, cak ni onom njegovom autoru, i na tom jeziku poceo da stvara poeziju, i napisao je najlepsu knjigu poezije na svetu, na jeziku koji niko sem njega nije mogao da razume."