Nepoznat autor...

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[:) hope]

 SNAGA POZITIVNOG MIŠLJENJA KAO JEDRO...
________________________________________
Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu.
Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je:
- "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima."
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je:
-"U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške."
Treći je čovjek odgovorio:
"Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu."

TRI SU JEDRA O KOJIMA OVAJ ČOVJEK GOVORI: POZITIVNO O SEBI, POZITIVNO O DRUGOM, POZITIVNO O SITUACIJI. JEDRA POZITIVNOG MIŠLJENJA! SVI SMO MI ROĐENI DA SAMI BIRAMO MISLI KOJE ĆE NAM USMJERITI ŽIVOT. IZABERIMO ONDA JEDRA S KOJIMA SE NAJDALJE STIŽE.
                           

[:) hope]

 

Dva vrapčića

Dva su vrapčića u proljeće bezbrižno čavrljala na vrbovoj grani.
Jedan se udobno smjestio na vrhu vrbe, a drugi je stajao na dnu u račvama iz kojih se vrba granala.
Nakon nekog vremena vrapčić s vrha dobaci onom dolje: '' Baš je krasno ovo zeleno lišće!''
Vrapčić u račvama to shvati kao izazov, pa kratko odbrusi: ''Lišće je bijelo, osim ako s tvojim vidom nešto nije u redu!''
''Slijep si ti, ja vidim da je lišće zeleno!'' reče vrapčić s vrha.
Onaj dolje usmjeri svoj kljun prema drugu na vrhu i zasikta: ''Kladim se u perje iz repa da je bijelo, ti nemaš pojma ili si poludio!''
Onog gore je već spopao bijes. Sručio se na druga da mu održi lekciju. Ovaj se, međutim, nije maknuo s mjesta. Perje oko vrata stršilo mu je na sve strane i vidjelo se da je spreman na dvoboj. Prije nego zapodjenuše bitku pogledaše gore u lišće.
Vrapčiću s vrha ote se uzdah: ''Oh, pa odavde doista izgledaju bijeli!''
''Pogledajmo ih ipak i odozgo!'' predloži on svom prijatelju.
Popnu se gore i gotovo u jedan glas rekoše: ''Odavde su zeleni''.

Ne sudi nikoga dok nisi barem sat vremena hodao u njegovim cipelama.

           

[:) hope]

 
 

Usudite se!

Odluči neki car, zbog nekakvog važnog položaja na dvoru, testirati svoje dvorjane. Okruže ga moćni i mudri ljudi i car im reče: U nedoumici sam i zanima me tko je od vas u stanju to riješiti. Odvede ih potom do jednih ogromnih vrata; toliko velika vrata još nitko nije bio vidio. Ovo su najveća i najteža vrata u mojem carstvu, objasni car. Može li ih koji od vas otvoriti? Neki stanu samo izdaleka odmahivati glavom. Drugi, koje smatrahu mudracima, zagledati vrata izbliza, no onda ipak priznali kako ih ne mogu otvoriti. Ne karaju se svi slože kako je zadatak pretežak i da ga ne mogu riješiti.
Tada jedan dvorjanin, ipak, priđe vratima: zagledavao ih, opipavao, gurao, nastojao pomaknuti… Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i gle – vrata se otvore! Bila su odškrinuta, ne i zaključana, i nije bilo potrebno ništa drugo do samopouzdanja da se to utvrdi i da se prema tome postupi.

Car objavi: ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono što se u početku činilo nemogućim.

Usudite se i vi! Mnoga su vrata odškrinuta.

[:) hope]

 
                  AKBAR U MOLITVI

        Mogulski car Akbar jednog je dana bio u šumi u lovu. Kad je došlo vrijeme za večernju molitvu, sišao je s konja, po zemlji je prostro svoju hasuru i kleknuo da se moli, kako to pobožni muslimani čine.
Upravo je u tom trenutku jedna seljakinja, uznemirena zbog nestanka svog muža koji je jutros otišao od kuće i još se nije vratio, žurno prošla pokraj, tjeskobno tražeći muža. Bila je toliko zaokupljena da nije ni opazila cara kako kleči, nogom je stupila na njega i, ne ispričavši se, žurno otišla u šumu.
Akbar se zbog tog prekida ljutio, ali kako je bio dobar musliman, držao se pravila da za vrijeme namaza ni s kim ne razgovara.
Upravo kad je završio molitvu, vratila se žena s mužem, sva radosna što ga je pronašla. Bila je iznenađena i prestrašena kad je ugledala cara i njegovu pratnju. Akbar je dao oduška svojoj ljutnji na nju i viknuo:
 "Protumači mi svoje nedolično ponašanje ili ćeš biti kažnjena!"
Žena je odjednom postala neustrašiva, gledala je cara u oči i rekla:
 "Vaše Veličanstvo, ja sam bila toliko zaokupljena mišlju na svog muža da vas uopće nisam opazila, i, kako vi kažete, da sam se spotakla o vas. Kad ste vi bili u namazu, bili ste zaokupIjeni Jednim koji je beskrajno vrjedniji od mog muža. Kako ste me mogli opaziti?"
       Vladar je osramoćen šutio, i kasnije je povjerio svojim prijateljima da ga je jedna seljakinja, koja nije ni učenjak ni hodža, poučila molitvi.

[:) hope]

 

             Bio je obican .... genije

Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje:
-Je li Bog stvorio sve sto postoji?
Jedan student mu je smjelo odgovorio:
-Da, Bog je stvorio sve što postoji!
-Bog je sve stvorio? -upita profesor jos jednom.
-Da, profesore. - odgovori student.
Profesor će potom:
-Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo.Budući da zlo postoji a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!
Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono sto kršćani vjeruju zapravo mit.

Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati.
-Naravno. - odgovori profesor.
Student ustane i reče:
-Profesore, postoji li hladnoća?
-Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?
Studenti su se zakikotali na kolegino pitanje.
Mladić je odgovorio:
-Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili
prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju.
Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.

Student nastavi s pitanjem:
-Profesore, postoji li tama?
Profesor odgovori:
-Naravno da postoji.
Student ce na to:
-Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo
svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u
svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu sto se događa kada nema svjetla.

Na kraju, mladić upita:
-Profesore, postoji li zlo?
Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori:
-Naravno, kao sto sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima
čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima... u zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu nista drugo nego zlo.

Na to će student:
-Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam kojeg su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje bas kao sto postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla.

Profesor je sjeo.

Mladić se zvao Albert Einstein

[:) hope]

 
    Drevna kultivacijska priča: Otpustiti varljivu osjećajnost

Prema legendi, nakon što je Shakyamuni podučavao Dharmu u Balrampuru, svi ljudi toga grada postali su plemeniti, uljudni i mudri. Oni su se međusobno poštovali i pomagali. Izgledalo je kao da je Balrampur raj.
Čovjek, koji nije bio budist, čuo je za ovo. On je dugo putovao do Balrampura da posjeti Shakyamunija i da ga pita za poduku. Međutim, tijekom putovanja, susreo se s nečim što nije mogao razumjeti.
Balrampur je bio u tropskom području, gdje je bilo mnogo otrovnih zmija. Dok je još bio van grada Balrampura, vidio je oca i sina kako rade u polju. Iznenada je otrovna zmija izašla iz trave i ugrizla sina. On je umro kratko nakon toga. Otac je i dalje radio kao i obično te je izgledalo kao da nije dirnut smrću svoga sina.
Čovjek, nebudist, je bio iznenađen pa je pitao starca:
"Tko je ovaj mladić?"
"Moj sin."
"Tvoj sin je upravo umro. Zašto nisi žalostan? Ti i dalje radiš kao i obično. Da li je on zaista tvoj rođeni sin?"
"Zbog čega? Smrt je dio života. Blagostanje i propadanje stvari ima svoje vlastito vrijeme. Sada kada je osoba mrtva, ako je dobar, biti će dobar postupak za njega. Ako je bilo loših stvari u njegovom životu, on će odmah doživjeti zasluženu kaznu. Koje dobro mogu donijeti mrtvoj osobi ako plačem?"
Starac je gledao u zabezeknutog nebudistu i pitao ga.
"Da li ideš u grad? Mogu li te zamoliti za uslugu?"
Kad je nebudist rekao da može, starac je nastavio:
"Kad prođeš drugu kuću na desnoj strani, nakon što uđeš u grad, molim te reci mojoj obitelji da ja trebam samo jedan ručak te da je moj sin mrtav, nakon što ga je ugrizla otrovna zmija."

Nebudist je bio jako iznenađen. Kako je starac mogao biti tako nečovječan? Njegov sin je upravo umro, a on ipak ne pokazuje znakove žaljenja. Povrh toga, nije zaboravio svoj ručak. Kako otac može biti tako hladan?

Nebudist je pronašao starčevu kuću. On je rekao starici:
"Tvoj sin je umro nakon ugriza zmije. Otac me je zamolio da ti prenesem poruku, da on treba samo jedan ručak."
Starica je zahvalila nebudisti ali nije pokazala nikakvo žaljenje. Nebudist je pitao:
 "Zar nisi tužna zbog smrti svoga sina?"
Starica je rekla:
"Ovaj sin je došao u moju obitelj po svojoj volji. Ja ga nisam pitala da dođe. Sada je otišao. Ja ga ne mogu zadržati. Mi smo kao putnici koji prenoće u istom prenoćištu. Idući dan, svatko od nas ide svojim vlastitim putem. Nitko nikoga ne može zadržati. U stvari, nema potrebe nikoga zadržati. Isto je tako između mene i moga sina. Ja ne mogu upravljati njegovim dolaskom i odlaskom. To slijedi njegovu karmičku unaprijed određenu vezu." Nebudist je čuo ovo i pomislio kako je ovaj par zaista bešćutan.
U isti čas, sestra je izašla iz kuće. Nebudist ju je upitao:
" Tvoj mlađi brat je mrtav. Da li si tužna?"
"On je već mrtav. Zašto bih bila tužna? Mi smo kao debla pričvršćena za splav. Mi plovimo zajedno po vodi. Kad naiđe velika oluja, splav se raspadne. Svako deblo slijedi svoj vlastiti put u struji. Debla se više ne mogu spojiti. Mi smo slučajno postali sestra i brat te došli u istu obitelj. Međutim, život je svakome drugačiji. Nema određenog vremena za život i smrt. On je otišao prije mene. Što ja mogu kao sestra učiniti?"
Kad je sestra završila govoriti, druga žena u kući je rekla:
"Oh, moj suprug je mrtav".
Nebudist je bio još više zbunjen pa je zapitao ženu:
"Tvoj suprug je mrtav pa kako se možeš ponašati kao da se ništa nije dogodilo? Da li si u srcu zaista ravnodušna?"
Žena je mirno rekla:
"Naš brak je poput ptica na nebu. One ostaju zajedno po noći. U svitanje, one idu svojim vlastitim putem tražeći hranu. Svatko ima svoju vlastitu sudbinu. To je njegova sudbina, da se nije morao vratiti nakon što je poletio. Ja ga ne mogu zamijeniti. Ja ne mogu nositi njegovu karmu. Mi smo poput ljudi koji su se upoznali na našem putovanju. Mi moramo ići svojim vlastitim putevima prije ili kasnije."
Nakon što je čuo ovo, nebudist je bio vrlo ljut. On je čak zažalio što je prevalio toliki put da bi čuo takve riječi. On je mislio da će moći pronaći istinu, jer je čuo da su ljudi u Balrampuru najodaniji članovima svoje obitelji. On nije predvidio da su oni tako bešćutni.
Pa ipak, htio se je sresti s Shakyamunijem. Nakon svega, bilo bi zaista šteta vratiti se, a ne sresti Buddhu. Nako što je sreo Shakyamunija, nije ništa pitao. Međutim, Shakyamuni je čitao njegove misli i upitao:
"Zašto si tako tužan?"
Nebudist je rekao:
"Jer se moja nada nije ostvarila. Stvari koje sam susreo su protiv moje volje. Zato sam tužan."
"Tuga ne rješava probleme. Možeš mi jednostavno reći zbog čega si tužan", rekao mu je Shakyamuni suosjećajno.
"Došao sam izdaleka, jer sam saznao da su ljudi u Balrampuru čuli tvoju Dharmu i da su dobri. Međutim kad sam došao, susreo sam se s ovim apsurdnim stvarima ..." Nebudist je ispričao Shakyamuniju priču zemljoradničke obitelji. On smatra da ta obitelj nema nikave ljubavi, da i ne spominje susjećanje. On je mislio da se ove vrste stvari ne trebaju dogoditi u budističkoj zemlji.
Shakyamuni se nasmiješio i rekao mu:
" Nije nužno tako. Ono što si ti želio čuti i vidjeti bile su stvari unutar principa ljudskog svijeta. Međutim, ponekad Dharma ne mora slijediti ljudsku prirodu. Kultiviranje je pročišćavanje ljudske prirode, podudarajući se s istinom. Obitelj koju si sreo nije bila u krivu u vezi principa. Oni su znali da ne mogu zauvijek zadržati svoja ljudska tijela. Kad osoba umre, svatko glasno plače za njim. Koje dobro to donosi mrtvoj osobi? Osim toga, život ima rođenje i smrt. Sreća pri rođenju i tuga pri smrti su znakovi zbrke koju svjetovni svijet ima prema životu i smrti. Krug života i smrti nikad se ne zaustavlja."
Nako što je čuo Buddhinu poduku, nebudist je iznenada razumio. Od tada se je preobratio na budizam i postao marljiv redovnik.

[:) hope]

 
           Pogled s one strane...

Mladi par se doselio u ulicu.
Sljedećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila svoju susjedu kako širi rublje.

"Kako joj je prljavo rublje..." – rekla je.
"Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala. Uopće ne zna prati!"

Muž je šutke promatrao događaj, ali nije ništa rekao.

Svaki put kada bi susjeda širila rublje, komentar bi bio isti…

Mjesec dana kasnije, žena je bila u čudu,
kada je jedno jutro vidjela kako je susjedino rublje čisto,
rekla je mužu:
"Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati rublje. Tko li ju je naučio?"

Muž joj odgovori:

"Niko. Ja sam danas ustao ranije i oprao prozore. .."

[:) hope]

 

Čule životinje u šumi da medo ima listu za ubijanje. Svi se uplašili pa napokon uzvikne jelen da to više ne može podnijeti i da ide pitati medu da li je to točno.

"Medo čujem da imaš listu za ubijanje."
"Imam."
"Jesam li ja na toj listi?"
"Jesi."

Sutradan jelena nađu mrtvog.

Drugi se ohrabri vuk i ode medi.

"Medo čujem da imaš listu za ubijanje."
"Imam."
"Jesam li ja na toj listi?"
"Jesi."

Sutradan i vuka nađu mrtvog.

Sljedeći dan se zeko pokupi i ode kod mede.

"Ej medo, jesam li ja na toj tvojoj listi?"
"Jesi zeko."
"A jel bi me mogao brisati sa te liste?"
"Može, nema problema."

Komunikacija je sve.

           

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Xaxaxa, ovo zadnje je super!

Hvala na Nado na prelepim i prepoucnim pricama...

[:) hope]

   xe xe, fala  deboto san pomislila da nikor više ne čita,  gren onda nastavit 

btw: pa tko je ovde ministrica za obiteljsku skrb (ajme, zaboravih original naslova) pa moran bar nekako brinuti o vama   

[:) hope]

 
               DVA BRATA KOJA SU SE VOLJELA

Dva brata, jedan oženjen, drugi neoženjen, posjedovali su farmu čije je plodno tlo davalo obiInu ljetinu. Pola je žita pripadalo jednom bratu, a druga polovica drugom.
Na početku je sve bilo dobro. Potom bi se oženjeni brat noću povremeno budio od sna i mislio:
"To nije pravo. Moj brat nije oženjen i dobiva polovicu uroda s farme. Sa mnom je žena i petero djece, i tako sam osiguran za svoju starost. Ali, tko će se brinuti za mog brata kad ostari? On mora mnogo više staviti na stranu za budućnost negoli što to čini sada, i stoga je on potrebniji od mene."
S tim bi mislima ustao, prikrao bi se kući svoga brata i istresao bi vreću žita u bratovu žitnicu.
Neoženjenog brata počele su salijetati iste takve misli. Povremeno bi se budio od sna i govorio bi: "Ovo jednostavno nije pošteno. Moj brat ima ženu i petero djece, a dobio je polovicu uroda sa zemlje. Ja ne moram nikoga prehranjivati osim sebe. I je li stoga pravedno da moj brat, čije su potrebe očito veće od mojih, dobije točno toliko koliko i ja?" Tada bi ustao iz kreveta i odnio bi punu vreću žita u žitnicu svog brata. Jedne noći obojica su ustala iz kreveta u isto vrijeme i naišli su jedan na drugoga s vrećom žita na leđima.
Mnogo godina nakon njihove smrti pročula se ta vijest. I kad su ljudi htjeli podići hram, izabrali su mjesto na kojem su se dva brata susrela, jer u mjestu mogli naći svetije mjesto od toga.

[:) hope]

                    BANKA SJEĆANJA

Jedan čovjek star 92 godine, mali, dobro držeći i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio komplet obučen, sa modernom frizurom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slijep, danas se doselio u starački dom.
Njegova 70-to godišnja žena nedavno je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom.
Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu je soba spremna.
Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru.
"Sviđa mi se" rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
"Gosp. Johns, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte još malo."
"To nema nikakve veze s ovim" odgovorio je.
"Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Da li će mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj već kako ja rasporedim svoje misli...Već samo odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim.
Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa dijelovim tijela koji više ne rade, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji još uvijek rade.
Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio.
Baš za ovo doba svog života.Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste uložili.
Moj savjet vam je da uložite mnogo sreće u banku sjećanja!
Hvala vam za vaš dio u banci sjećanja. Ja još uvijek ulažem!"




Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:

1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.

[:) hope]

  Postoji 27 stvari koje ne smijete reći onima koje volite:

"Jesam li ti rekao?;  Ista si kao tvoja majka;  Uvijek si mrzovoljan;  Bulazniš;  Ti si kriv;  Što se to s tobom događa?;  Znaš samo kukati;  Ništa ti ne polazi za rukom;  Tako ti i treba;  Zašto me ne slušaš?;  Budi malo odgovorniji;  Zašto ne misliš svojom glavom?;  Nemoguća si!;  S tobom samo gubim vrijeme;  Tebi je uzalud govoriti jer uporno tjeraš po svome;  Učinit ću kako ja budem htio;  Akoo ti se ne sviđa odlazi;  Sve krivo radiš;  Radiš g..posti!;  Misliš samo na sebe;  Da me stvarno voliš, učinila bi to;  Ti si veliko dijete;  Nemaš svoga stava;  Trebaš sredstva za smirenje;  To je tvoj problem!;  Ja tebe ne razumijem; Moraš li uvijek biti u pravu?
***

                     


Postoji 37 stvari koje trebate reći onima koje volite:

"Učinio si pravu stvar;  Divna si;  Bilo je izvrsno;  Danas si prekrasna;  Silno mi nedostaješ;  Hvala ti za sve što si učinila za mene ovih godina; Ti si mi važnija od sviju: od djece, od karijere, od prijatelja, od svega na svijetu;  Sretna sam što sam se udala za tebe;  Ti si moj najbolji prijatelj;  Da se još jednom rodim, tobom bih se oženio;  Danas uživam u tvojoj blizini;  Nedostajala si mi;  Cijeli dan mislim samo na tebe;  Tako je lijepo probuditi se u tvom zagrljaju;  Uvijek ću te voljeti;  Uživam u sjaju tvojih očiju dok se smiješ;  Danas si prekrasna, kao i obično;  Uzdam se u tebe;  Na tebe mogu uvijek računati;  Odmaraš me;  Ponosan sam kad sam u tvome društvu;  Žao mi je; Pogriješio sam;  Što bi ti radije?;  Što planiraš?;  Samo da te malo čujem;  Ti si posebna;  Ne mogu zamisliti život bez tebe;  Htio bih biti bolji prema tebi;  U čemu ti mogu pomoći;  Pomoli se za mene; Danas sam molio za tebe;  Kad smo zajedno, svaki je tenutak dragocjen;  Hvala ti za tvoju ljubav;  Hvala ti što me prihvaćaš takvog kakav jesam;  Hvala što si uz mene;  Svaki dan proveden s tobom je lijep."

[alice in velvet]

Bio jednom jedan učenik kojemu je učitelj, glasoviti grčki filozof, povjerio čudan zadatak. Zapovjedio mu je da dadne novac svakome tko ga uvrijedi u razdoblju od tri godine. Silno čeznući za prosvjetljenjem, učenik je činio točno onako kako mu učitelj zapovjedi.
Kad je ova poprilično duga kušnja bila završena, gospodar pozva mladića k sebi i reče mu: "Sada možeš ići u Atenu jer si spreman učiti mudrost."
Sav ponosan, učenik se uputi prema Ateni. Prije nego je ušao u veliki grad ugleda, zasigurno, mudra čovjeka kako sjedi na vratima vrijeđajući svakoga tko pristigne. Naravno, kad je ugledao učenika, i njega stade vrijeđati. "Hej", vikao je na učenika. "Kako samo možeš biti tako ružan i glup? Nikad ranije nisam vidio da netko izgleda tako blesavo."
Ali umjesto da se brani ili napada, učenik prasnu u smijeh. "Zašto se smiješ kad te vrijeđam?" upita mudrac.
"Zato", reče učenik, "jer sam pune tri godine plaćao ovakve pogrde, a sad mi ih ti daješ besplatno!"
"Uđi u grad," reče mu mudrac. "Tvoj je!"

[alice in velvet]

Nadam se da ovo već nije neko postavio...


Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na
Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila:
"Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima."
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"Skrivača? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se
svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je
pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i
Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i
zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako
ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg
Drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za
jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.
Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe!
Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s
Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.
Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti
Na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu
oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila
bijesna, ugledala je ružičnjak.
Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim
pupoljcima.
Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala
slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje
god ide.