Nepoznat autor...

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Vas je prijatelj odgovor na potrebe vase.
On je njiva koju zasijavate s ljubavlju,
i koju zanjete s zahvalnoscu.
On je vase kuciste i ognjiste vase.
jer vi mu dolazite gladni,
a i da potrazite od njega uspokojenje.
Kad vam prijatelj kaze otvoreno sta misli,
ne bojte se njegovog "ne" u svome duhu,
i ne zazirite od njegovog "da".
A kada suti,
nek vase srce ne prestane osluskivati njegovo,
jer i bez rijeci, medju prijateljima, sve misli,
sve zelje, sva iscekivanja, radjaju se i dalje,
s radoscu koja ne trazi povladjivanje.
Kad se rastajete od nekog prijatelja,
ne tugujte zbog toga.
Jer ono sto u njemu ponajvise volite,
moze za njegovog odsustva biti jos jasnije,
kao sto putnik planinu s podnozja jasnije vidi.
I nek u prijateljstvu ne bude drugog cilja
sem produbljivanja duha.
Jer ljubav sto trazi ista osim razjasnjenja
osobne tajne,
i nije ljubav nego bacena mreza:
hvata se samo ono sto je nekorisno.
Nek ono sto je u vama ponajbolje
bude za prijatelja vaseg;
ako zna dokle uleze vasa oseka,
nek zna dokle doseze i vasa plima.
Jer sta je za vas prijatelj
kog trazite samo da ubijete vrijeme
Trazite ga samo da biste
to vreme odista prozivjeli.
Jer njegovo je da vam ispuni zelje i potrebe,
a ne vasu prazninu.
i nek u dragosti prijateljstva bude i smijeha,
i zajednickih radosti.
Jer u rosi sitnica srce nalazi svoja jutra,
i biva okrijepljeno.

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Neki stariji bracni par godinama je vodio malu radnju u jednom selu u Novoj Engleskoj. Umoran od dosadne svakidasnjice, vlasnik je jednog jutra u izlog stavio oglas : "Na prodaju."

- "Zeno" - rekao je - "mozda ce neki mladi ljudi sa vise novca nego zdravog razuma doci i kupiti je. Tada se ti i ja mozemo otseliti u Floridu gde cemo bolje ziveti."

Medjutim, sedmice su prolazile, a takav kupac nije se pojavio. Jednog jutra u selo je stigao neki stranac natovaren slikarskom opremom. Usao je u radnju i rekao vlasniku:
- "Da li mi dozvoljavate da slikam vasu radnju?"
- "Da", - odgovorio je starac, - "ali ovde ne vidim nista sto bi moglo da pivuce slikara."

Stranac je namestio svoj pribor i marljivo radio celog dana. Sledeceg dana nastavio je svoj posao. Kada je zavrsio, zahvalio se vlasniku i otisao. Nekoliko sedmica kasnije isti stranac ponovo je usao u radnju. Starom bracnom paru poklonio je ulaznice za umetnicku izlozbu u obliznjem gradu. Slikar je pored ulaznica poklonio domacinima i novac za autobuske karte do grada.

Starac je mislio da je sve to samo "gomila gluposti", ali je na navaljivanje supruge ipak pristao da poseti izlozbu. Stari bracni par dosta zbunjeno, prolazio je kroz galeriju Iznenada muz je zastao i uzviknuo:
- "Draga, to je nasa radnja!"
Priblizili su se i sa srtahopostovanjem posmatrali privlacnu sliku.
- "Nikad nisam primetio da ti siroki brestovi tako uokviruju nasu zgradu!" - rekao je on.
- "Nisam znala da prozorska okna tako svetlucaju!" - uzviknula je ona.

Slika njihove radnje privlacila ih je kao magnet. Posto su jos malo postojali, starac je uhvatio ruku svoje zene i rekao:
- "Draga, hajdemo kuci. Cak i prozorska okna svetlucaju kada je srce u redu!"
Cim su stigli kuci izvadili su oglas iz izloga. Kada je srce u redu sve drukcije izgleda!

[strateg3]

Mickili moja jedina,ovo je zaista predivno   

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dečka
iz mog razreda kako ide kući.] Zvao se Kyle.
Izgledalo je, da nosi kući sve knjige.
Pomislio sam: "Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak?
Ovaj zaista mora biti štreber.
Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (tulumi i nogometna utakmica
s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje.
Hodajući, vidio sam da prema onom dečku ide grupa djece.
Potrčali su k njemu,,srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato.
Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega.
Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima.
U srcu sam suosjećao s njim.
Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suzu u njegovim očima. dodajući mu naočale, rekao sam: "oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.
Pogledao me i rekao: "Hej, hvala!" na njegovom je licu bio velik osmjeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi.
Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatne škole. Prije se ne bih nikada družio s nekim, tko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće. išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi.
Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja. Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: "Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!"
Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga.
Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Kyle se odlučio za Georgetown a ja za Duke. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem. Kyle je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije. Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber. Morao je pripremiti govor za maturu. Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i govoriti. Na dan mature vidio sam Kyle-a. Izgledao je fenomenalno.On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama. Imao je više spojeva nego ja i cure su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran. Danas je bio jedan od onih dana.Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora.
Zato sam ga lupio po leđima i rekao:
"Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!"
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se.
"Hvala", rekao je.
Nakašljao se i počeo govor.
"Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati. Ispričat ću vam priču. Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on pričao priču o danu
našeg prvog susreta., Preko vikenda se namjeravao ubiti.Govorio je o tome, kako si je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smješak. "Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od smrti. Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku.Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smješe mi se onim istim zahvalnim osmjehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.
Nikad ne potcjenjuj moći svojih djela.
Jednom malom gestom možeš nekome promijeniti život. Na bolje ili na gore.
Bog nas "daje" u naše živote, da na neki način utjećemo jedni na druge.
Tražite Boga u drugima.
"Prijatelji su anđeli, koji nas
dižu na noge,
kada naša krila zaborave kako letjeti.

[:) hope]

Dualistička zakonitost

Ima jedna lijepa poučna priča koja vrlo ilustrativno opisuje gore navedeni naslov.

Imao mudri seljak konja za kojega se brinuo njegov sin, a kako su živjeli u malom "seocetu" gdje se svi međusobno dobro znaju i kako to biva u takvim malim sredinama, svatko o svakome sve zna, i ništa ne može proći nezapaženo, tako su sumještani primijetili kako je jednog ranog jutra konj pobjegao. Sjatili se oni kod mudrog seljaka da mu izraze „saučešće“ govoreći, susjede joj koja nesreća. Mudri čovjek je samo odvratio, možda je, a možda i nije.
Nakon par dana vratio se konj sa još tri divlja konja sa sobom u društvu. Sin ih je odmah počeo pripitomljavati, a susjedi vidjevši obrat počeli mudrom seljaku odmah izražavati svoje oduševljenje, govoreći, susjede koja sreća....našto je mudri seljak ponovio iste riječi kao i prije, a koje i opravdavaju njegovu nedualističku mudrost, možda je, a možda i nije.
Pripitomljavajući najdivljijeg konja, sin je pao i slomio nogu te morao ležati dok mu noga ne zacijeli. Suseljani se opet sjatili te izrazili svoje „saučešće“ mudrom seljaku za nemio događaj koje zadesio njegovog sina, govoreći, susjede joj koja nesreća, na što je odgovor mudraca bio, već znate, možda je, a možda i nije.
Nakon par dana u selo je došao vojni referent tražeći mlade, zdrave i jake ljude za mobilizaciju u ratni postroj. Mudračev sin je bio pošteđen odlaska u ratnu zonu radi slomljene noge.
Suseljani vidjevši to, sjatili se ponovo da prokomentiraju mudrom seljaku kako je imao sreće sa sinom glede mobilizacije, a mudrac je opet izjavio, možda je sreća, a možda i nije....

Priča bi tako mogla ići dalje u istom stilu ali poanta je očigledna, u ovom životu sve je relativno, i sreća i nesreća, i istina i laž, i svjetlost i tama, i dobro i zlo, i znanje i neznanje, itd., ali ipak ima nešto što ne spada u relativne kategorije, a to je Apsolutna istina.
Apsolutna istina je samo jedna, iako ima svoje „lice i naličje“, svoju nemanifestiranu i manifestiranu prirodu. Kako je Apsolutna Istina i izvor apsolutne sreće, tako će želja da pijemo iz tog izvora, postepeno brisati sve druge inferiornije želje i željice, te ćemo početi doživljavati sve dublju sreću i ispunjenje koje će trajati sve duže i duže, kako budemo napredovali na putu spoznaje apsolutne istine.  Apsolutna istina je dakle naša prava, istinska priroda, te je tako izvor apsolutne sreće u nama samima, u samoj suštini ili temelju našeg Bića.

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Lepo receno hope...
Samo, nisu svi ljudi sposobni da spoznaju Apsolutnu istinu... a neki pak i ne zele...
BTW: Drago mi je da si se vratila...

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Jednog dana videše dečaci nekog starca kako ide ulicom sa velikom korpom na ramenu, prepunom blistavih zvezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vreme zagarbio iz korpe i zavitlao kao da seje. Tada bi mnogo prekrasnih zvezdica zalepršalo oko njega kao jato varnica.

- Šta to radite? – upitaše dečaci goreći od znatiželje.
- Sejem sreću! – odgovori čovek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se medju prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su dečake gledale tople dugine boje poput sunčanih očiju.

Osvojeni tom lepotom mališani smesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud.
I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.

- Uzalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveno starac - tako je nikada nećete uloviti.
- Zašto? – upitaše začudjeno dečaci.

Nasmešivši se, starac je tiho rekao:

- Tek kad se naučite sejati radost i lepotu oko sebe, bićete pozvani na žetvu sreće. Onaj ko grabi sebi, nikada nece uhvatiti sreću.
Sreća se uzima raširenih ruku.[/color]

[:) hope]

Lepo receno hope...
Samo, nisu svi ljudi sposobni da spoznaju Apsolutnu istinu... a neki pak i ne zele...
BTW: Drago mi je da si se vratila...

he, pa znaš da sam ja stalno tu sa vama, al sam vas pustila malo same... sad me ionako čeka posal pa "come back" očekujem tek na jesen...
btw: fala ti puno na tim ričima

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Bezumno je...
Bezumno je...
Mrziti sve ruže
jer si se ogrebao na jedan trn...

Odustati od svojih snova
jer se jedan nije ostvario...

Izgubiti nadu u molitve
jer jedna nije uslišena...

Odustati od svojih napora
jer je jedan bio uzaludan...

Okriviti sve prijatelje
jer te jedan izneverio...

Ne verovati u ljubav
jer ti je netko bio neveran ili ti nije uzvratio ljubav...

Odbaciti svaku mogućnost da budeš srećan,
jer nisi uspeo u prvom pokušaju....

Zapamti da se uvek ...
Može pojaviti druga šansa
Novi prijatelj
Nova ljubav
Obnoviti snaga

Budi uporan
Traži sreću u svakom danu

Siguran put ka neuspehu je - odustati!
Često budući uspesi dolaze preko sadašnjih promašaja – NASTAVI SE TRUDITI!

[:) hope]

  možda bi i ovo moglo ovde:

Ne zanima me kako zarađuješ za život.
Želim znati za čime čezneš i usuđuješ li se sanjati o ispunjenju želje svog srca.
Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman napraviti budalu od sebe zbog ljubavi, zbog snova, zbog pustolovine koja se zove Život.
Ne zanima me koje planete se mimoilaze s tvojim Mjesecom.
Želim znati jesi li dotaknuo središte svoje tuge, jesu li te životne izdaje otvorile ili si se skvrčio, zatvorio zbog straha od nove boli! Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom vlastitom, ne pomaknuvši se da je zastreš ili umanjiš ili izliječiš.
Želim znati možeš li boraviti uz radost, moju ili svoju vlastitu; možeš li se predati divljem plesu i dopustiti da te zanos prožme sve do vršaka prstiju, ne opominjući nas da budemo oprezni, da budemo realni, da ne zaboravimo svoja ljudska ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.
Ne želim znati jesi li u stanju razočarati drugoga kako bi ostao vjeran sebi; možeš li podnijeti optužbe o izdaji i ne izdati vlastitu dušu.
Želim znati možeš li biti vjeran i stoga dostojan povjerenja.
Želim znati možeš li vidjeti Ljepotu čak i ako je nema svakoga dana, i možeš li napajati svoj život Božjom prisutnošću.
Želim znati umiješ li živjeti s porazom, svojim i mojim, pa ipak stati na obalu jezera i doviknuti srebrnom Mjesecu:"Da!"
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati možeš li nakon noći provedene u boli i očajanju ustati, izmučen, s umorom u kostima, i obaviti sve ono što je potrebno za djecu.
Ne zanima me ko si, ni kako si došao ovamo.
Želim znati hoćeš li stati sa mnom u središte vatre i ne ustuknuti.
Ne zanima me gdje, ni što, ni s kim si učio.
Želim znati što te podupire iznutra, kad sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu svoje društvo u pustim trenucima.

[:) hope]

 

POSEBNA PRIČA

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov
krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov jeprijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutarnja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog. Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.

Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari
u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao
ispred prozora.
Reče: "A, možda je htio usrećiti vas?"

Epilog : Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete.
Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se udvostruči. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcem.

[:) hope]

 
Kada je neki slijepac odlazio od svog prijatelja, ovaj mu stavi u ruku fenjer da ga ponese sa sobom.
"Ne treba mi fenjer. Meni je svejedno je li mrak ili svjetlo" - rece slijepac.
"Znam, ali ne budes li imao svjetlo uza se, netko bi u mraku slucajno mogao naletjeti na tebe."
 I slijepac se uputi s fenjerom.
Malo kasnije neki se prolaznik sudari s njim.
"Zar ne vidis da nosim svjetlo pred sobom!?" - povice slijepac.
"Hej, covjece! Tvoje se svjetlo ugasilo..."

Preuzimanjem tudjih ideja za svoje prosvetljenje postajemo poput slijepca koji nosi fenjer - svjetlo se putem moze ugasiti, ali mi to necemo znati.

/Zen prica/

[:) hope]

    Dragocjeno vrijeme

Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.
- Tata, koliko zaradiš za jedan sat?
Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:
- Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.
- Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? - navaljivao je dječak.
Otac je na koncu popustio odgovorivši:
- Dvadeset dolara na sat.
- OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? - upitao je dječak.
Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:
- Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!
Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.
Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.
- Spavaš li, sine? - upita otac.
- Ne, tata. Zašto? - upita dječak drijemajući.
- Evo novac koji si tražio - reče otac.
- Hvala, tata! - obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.
- Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! - reče.
Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.
- Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?

[:) hope]

 
              Vlak života
Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze.
Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke,
ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.

Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…
Nažalost, istina je posve drukčija. Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva.

Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti važne.
To su naša braća i sestre,
naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo
zavoljeti u svome životu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu.
Ali ima i onih koji su u vlaku, za vožnje,
uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.

Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži
negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja.
Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće,
potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.
Međutim,na našu žalost, ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo.
Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.
Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka
netko od suputnika može ‘iskliznuti’ te da treba naše razumijevanje i simpatije.

I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.
Bit ću veoma tužan i žalostan kad ću morati sići zauvijek s vlaka.
Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.
Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati.

Trudimo se i nastojmo imati sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplati.

Pokušajmo pri silasku s vlaka ostaviti prazno sjedalo koje će buditi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim sretno i ugodno putovanje!

[:) hope]

 
Poput ruže...

Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti... ali je zamijetio trnje na stabljici i pomislio:
"Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja?"
Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža rascvjetala - uvenula je!
Tako je i s mnogim ljudima.
U duši svakog čovjeka nalazi se ruža. Bog je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo trnje - nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih. Nikad ne realiziraju svoje potencijale kojima ih je Bog obdario. Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši. Netko im drugi mora pomoći - pronaći je.
Pomozi ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To je karakteristika Božje ljubavi koju možemo udijeliti svakome.
Ako pomogneš nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje.
I cvjetat će uvijek... iznova...

Svatko od nas može obogatiti ovaj svijet i učiniti ga ljepšim. Treba samo imati srca. Treba imati hrabrosti dodirnuti drugoga srcem.

Nebojte se pokazati da imate srce! Dodirnimo bližnjega srcem!