Vitomir Nikolić - VITO

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[lejenica]

Vito-dobri duh Nikšića
Poreklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gde mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presekao njegovo detinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbegao u Nikšić. Bio je svedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vreme Vito je živeo kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bežati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".

Možemo li da shvatimo šta znači taj osećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili poseta, a njemu ništa. Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"

Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vreme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razboleo se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živeo je ipak svoj život.

Prve zbirke pesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život.

Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vreme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbedila mu je garsonjeru.

Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjede". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.

Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima.
Pisao je i pesme za decu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.

Vitove pesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pesma Mikija Jevremovića "Pijem".

Kad god pročitamo nevelik pesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pesmama ima puno sete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.

Vito je preeminuo1994. godine ("Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.


 

Slika iz djetinjstva

Gospode, kako pamtim tu sliku,
Kako je sve to živo u sjećanju,
Odsjekli su glavu nesrećniku,
A nekakva je muva pala na nju.

I dok je nepovratno iz zjenica
Odlazio čitav jedan svijet,
Ta je muva mirno išla preko lica
Kao da se ništa dogodilo nije!

A tamo je negdje mirisala trava,
Šumorio jasen, cvrkutala ptica,
Sve je bilo isto, osim ova glava
Sa ravnodušnom muvom na sred lica.

Čučao sam dugo i dok su ostali
Odlazili siti tog prizora ratnog,
Neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI?
NIŠTA, rekao sam, sasvim mator!

 

Neka me ne bude

Neka me ne bude kad budem prestao da volim,
Jer tada od mene ne bi ostalo ništa..
Možda samo ugarak neki goli,
Od čitavog ovog velikog ognjišta..


Biće jedno veče

Jednom,kad bude veče,
Kad budeš sama,
I bude neka kiša lila..
Jednom,
Kad oko svojih usana
Nađeš tuđi osmijeh, mila,
Znam,
Biće ti teško, a mene neće biti
Da ti u tom času što god kažem..
Biće jedno veče, jedna kiša i ti
Koju sam divno umio da lažem!



MOŽDA
Možda tu ljepotu
kojom živim sada
u nekom životu
prosanjah
nekada
sad
i ona mi stiže
u mimogredu
u ovom životu
ko zna kom po redu.

Možda bas ovako
i baš ovoliko
stajao sam davno
pred tom istom slikom
ne sluteći da će
ona
jednog dana
izaći da živi
izvan svoga rama!



DRUMOVANJA
Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri kao dlan očin.
Moram dans otić nekud, da potrazim
malo odmora za umorne oči.

Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake - samo parče druma.

Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zašto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

I ja da dam svoj doprinos... Odusevila sam se Vitovom poezijom... Svaki put kada procitam neku njegovu pesmu nebitno po koji je to put... ja je drugacije shvatim... na drugaciji nacin me dotakne...

Odmetanje

Nije ovo ljubav , to se ja spašavam,
to ja bježim, ženo, tebi u hajduke,
Romanijo moja, puna dobrih trava
za krvave rane i žestoke muke.

To ja bježim, bježim, iako znam, ženo,
da već nigdje nema đula i zumbula,
da me ipak čeka prokleto Lijevno
đe u njemu bijeli se kula.


Umjesto molitve za daleku

Ponekad, davna, sjetim te se,
A nešto toplo zasja u duši
Kao od dobre stare pjesme
Što se slučajno zapjevuši.

Gdje li si noćas, ti daleka,
Da li si negdje svila dom,
Ili još uvijek, ko nekad,
Lutaš ponoćnim Beogradom?

Da li još tražiš onog čudnog,
Onog iz tvojih snova vrelih,
Koga si tražila uzaludno
I one noći kad smo se sreli.

Traži, samo traži, tragaj,
On ipak jednom mora doći
Iz tvojih lijepih snova, draga,
U tvoje nimalo lijepe noći.

Kao što dođu ove pjesme
Iz divnih šuma nepoznatih
Pravo u naše ružne nesne,
U gorku zbilju kasnih sati.

Ponekad tako sjetim te se,
A nešto toplo zasja u duši
Kao od dobre stare pjesme
Što se slučajno zapjevuši.


I opet jesen

I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.
I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.

A šta ako prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
pa onda počne sve iz početka,
život, stradanja, pa opet čelo,
a šta ako nema zaborava,
ako je to vječna igra kruga,
a šta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.

[lejenica]

POSLEDNJA PJESMA

Ležim na odru, tih upropašćen
do banalnosti, do gorskog stida,
ulaze nekakve crne gošće,
poneka pridje i zarida.

Okolo sjede. Tiho i tužno.
Starci puše, pričaju, kašlju
i opraštahu mi velikodušno
sve što se zbilo uz veselu čašu.

Vrline vezu uz izraz ozbiljan,
pričaju sa smiješkom
( Ispada, eto, da sam bio divan,
smrti, moja jedina greško! )

Ležim na odru, tih, upropašćen,
napolju sunce svakodnevno sja.
Ne znam da li je ko ožalošćen,
ali, zaista, jesam ja.



PRVI SNIJEG


Sonja,izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.

Sonja,izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.

Malo nježnosti ,malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.

Sonja , izađi da skitamo ,
noćas je nestvarno lijep grad.

[lejenica]

ZAPIS

Glave su nam divnim čudesima sklone
pa zaboravljamo i čija je koja
ko ogromno sunce jedna, eno, tone
a ja ne znam sasvim nije li to moja.

[lejenica]

[lejenica]

Rođendan
 

Rođendan ...
Dvadeset i peta opomena
za dugujući život.
Već – dvadeset i peta!

Kako se ludo okreće ova matora planeta,
kao zaljubljena šiparica
blesava od sreće.

 
Okreći se ti samo, stara,
okreći, okreći ...
Što se tiče mene
- ja ću samo da začepim uši,
pa i poslije stote opomene,
biću opet dužnik ravnodušni.

Ali da platim
- ne, nikako!
Rađe
odlazim iz ovog gnijezda.

Hej,
zaustavite planetu,
ja hoću da izađem,
idem u vječnu skitnju između zvijezda.

Šta? ... Nećete? ...
O, ima i tome lijeka,
jer iako nijesam Galilej
ni Đordano Bruno,
ja sam čovjek jednog svemoćnog vijeka,
pa znam da će morati,
lijepim il bunom,
da padne taj jogunasti
što neda i steže,
dosta je samo da neko vrisne:

»Dolje apsolutizam zemljine teže!«

Uostalom,
već su počela da kevću
štenad po vasioni.

Hej,
zaustavite planetu!

Čujete li, zvonim ...

[lejenica]

[lejenica]

        Pismo mojoj učiteljici

Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.

Ne zamjeram Vam - daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj način milo
i prijatno je od toga u duši.

Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljivakve žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.

Gospođo, to je, u najmanju ruku,
junaštvo dostojno poštovanja
učiti nekog ljubavi
uz huku jednog strašnog rata,
jednog propadanja.

Hvala Vam, gospođo učiteljice,
i ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.     

[lejenica]

Rekvijem za skitača

Blagosloven ti, što se obestrvi
u divnom prostranstvu svoje krvi
i odreče se povratka ko srama
uz skupu žrtvu sebe sama.

Na isti način umiru svi dani:
sopstvenim suncem svirepo zaklani,
pozarno lijepi dugo mru nad drumom
razvivši ko barjak svoj čestiti umor.

Mir tebi, skitaču, što se obestrvi
zaljubljen u riječ s one strane krvi.
   

[La Niña]

Bez naslova

Bijelim drumom ocajno proboden
drumujem, skitac, bez lijeka.

Idem kuda me oci vode
u san, u pjesmu, u rijec, u covjeka...
Tako cu jednom i u smrt da odem,
pa ako slucajno umrem - neka.

[La Niña]

Te topole brezovacke

Te topole brezovacke
te topole
milovane pogledima umirucih.

Te topole
sto me bole
listajuci i venuci.

Te topole brezovacke,
te topole,
sto u suton muklo sume ko da jece.

Nek ogole
te topole.
Gorosjece!
Gorosjece!

[La Niña]

Ne vjerujem ovoj noci

Ne vjerujem ovoj noci izdace me.
Ako samo sklopim oci,
ako trenem,
prikrasce se,
zaklace me,
ili ce me udaviti omcom mraka.

Ne vjerujem ovoj noci,
crnoj,
gluvoj,
bez koraka.

[lejenica]

UMJESTO MOLITVE ZA DALEKU

Ponekad, davna, sjetim te se,
A nešto toplo zasja u duši
Kao od dobre stare pjesme
Što se slučajno zapjevuši.

Gdje li si noćas, ti daleka,
Da li si negdje svila dom,
Ili još uvijek, ko nekad,
Lutaš ponoćnim Beogradom?

Da li još tražiš onog čudnog,
Onog iz tvojih snova vrelih,
Koga si tražila uzaludno
I one noći kad smo se sreli.

Traži, samo traži, tragaj,
On ipak jednom mora doći
Iz tvojih lijepih snova, draga,
U tvoje nimalo lijepe noći.

Kao što dođu ove pjesme
Iz divnih šuma nepoznatih
Pravo u naše ružne nesne,
U gorku zbilju kasnih sati.

Ponekad tako sjetim te se,
A nešto toplo zasja u duši
Kao od dobre stare pjesme
Što se slučajno zapjevuši.


Ova sigurno ima ali... nije na odmet i da se ponovi ))

[lejenica]

Drumovanja


Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri kao dlan očin.
Moram danas otić nekud, da potražim
malo odmora za umorne oči.

Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake - samo parče druma.

Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zašto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.