Aleksa Santic ( 1868 - 1924 )

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

Jedan od najvećih srpskih i bosanskohercegovačkih pesnika.
Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani i potom se vratio u Mostar.
Iz Trsta se - piše Ćorović - vratio u Mostar 1883. i tu zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posledica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“. Bio je „prvo vreme prilično povučen“, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći“. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.
Najveća dela stvarao je na kraju 19. i početkom 20. veka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. Njegove pesme pune su emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod.
1887. postao je saradnik „Goluba“, zatim „Bosanske vile“, „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine.“ On je 1888. bio osnvač i predsednik Srpskog pevačkog društva „Gusle“ - koje uzima za program ne samo negovanje pesme nego i razvijanje nacionalne svesti. Zatim je izabran za prvog potpredsednika mostarskog pododbora „Prosvete“.1896., kad je pokrenuta „Zora“, bio je jedan od njenih prvih urednika.
1902. otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedelje; u naivnoj pesmi „Ja ne mogu ovde“ on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu“. 1907. Mostar ga je izabrao „kao jednog od svoja četiri predstavnika“ za prvu skupštinu Narodne organizacije. 1908. je „počeo da ozbiljno poboljevati, najpre od kamena u bubrezima, a posle, iza Svetskog rata, od toboparalize.“ „Za vreme aneksione krize bio je, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem, prebegao u Italiju i stavio se na raspoloženje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. god., na početku Balkanskog rata“
U toku Prvog svetskog rata zatvoren je kao talac i „u dva puta ponavljanoj parnici“ optuživan zbog svojih pesama. Po svrešenom ratu izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.
Za njegova života kritika je istakla dva „osnovna i jaka“ osećanja u njegovoj poeziji.
Prvo osećanje je „žarka ljubav prema svome narodu“.
Od početka to osećanje javlja se, uglavnom, u tri vida: kao ponos junačkom prošloću, kao protest protiv mučne sasdašnjosti i kao vera u bolju budućnost do koje će se doći kroz borbu i pobedu koja će predstavljati vaskrsnulu prošlost.
Protest protiv mučne sadašnjosti, kao jedan od vidova u kojima se izražava rodoljubivo osećanje, nalazi se često u Šantićevim pesmama. Jedna od njih je ukazivanje na tešku narodnu bedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem - kao, na primer, u pesmi „O, klasije moje“ iz 1910. godine:

Svu muku tvoju, napor crna roba

poješće silni pri gozbi i piru,

a tebi samo, ko psu u sindžiru,

baciće mrve... O, sram i grdoba!''

Drugi iskaz protesta je optuživanje „obešćašćenog i kukavnog doba“. To optuživanje odmereno je prema junačkoj prošlosti i prema zahtevima budućnosti koja je takođe određena junačkom prošlošću. To je ono isto raspoloženje u kojem je Đura Jakšić zaželeo nož okanebig jiva da njime „prožeže majku paklenih sinova, što crviće rađa, orloviće davi“ i u kojem je uzvikivao „Il'padaj, majko sveta i ljudi, il'rađaj ljude i rađaj vek“. To je ono isto raspoloženje u kojem je Domanović pisao svoje uništavajuće satire.
U takvom raspoloženju Šantić je bio, na primer, 1908. godine, kada je napisao pesmu koja počinje stihom „Obešćašćeno i kukavno doba“.
Tokom života je objavio ogroman broj pesama, a od dela se izdvajaju: „Hasanaginica“, „Na starim ognjištima“, „Anđelija“, „Nemanja“ i „Pod maglom“. Najpoznatije njegove pesme su: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908).
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februar a 1914.
Poznati pesnik umro je u Mostaru 2. februara 1924. od tuberkoloze.

[honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ]

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

Aleksa Šantić, 1903

VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plava
Spava,
          Prohladni pada mrak.

Vrh hridi crne
Trne
          Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
          Po kršu dršće zvuk;

S uzdahom tuge
Duge
          Ubogi moli puk.

Kleče kosturi
suri
          Pred likom boga svog -

Ištu. Al' tamo,
Samo
          Ćuti raspeti bog.

I san sve bliže
Stiže,
          Prohladni pada mrak,

Vrh hridi crne
Trne
          Zadnji rumeni zrak.

Aleksa Šantić

O KLASJE MOJE

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, ko psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

Aleksa Šantić, 1910

[lejenica]

[Skorpija]

ČEKANJE               


Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da -
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom - oltarom
Sa koga nam gospod o milosti zbori,

Dođi da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.

[Skorpija]

ŠTO TE NEMA?...           


Kad na mlado poljsko cv'jeće
    Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
    "Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
    I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
    "Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
    U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
    "Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
    I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
    "Što te nema, što te nema"...

[lejenica]

Ostajte ovdje

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Nece vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naci bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da mozete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!
Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

[lejenica]

    Otac

Gde ste? Vašu pesmu ne čujem iz luke,
A to, deco, boli me i vređa.
Neprestano motrim, ispod suhe ruke,
Hoćete li doći sa dalekih međa.
Oranju je doba. U plavome nebu
Pozdravi se čuju lastavica rani'.
Starati se treba o nasušnom hlebu,
A ja sam orono. Ko će da nas hrani?

Momčilo, Milojko, Mrgude, moj dive,
Hoćete li skoro uzorati njive? -
Hoćete li žnjeti ko što lani žnjeste?

Ej, plugovi vaši bez vas pusti stoje...
S bolom na temena unučadi svoje
Suhu ruku spuštam... Moja deco, gde ste?
 

[lejenica]

  Proljeće

Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,
Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što bastom krivuda.
Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...
Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!    

[lejenica]

   HRIZANTEMA               


Noć je. Moja sjenka sa mnom tiho stupa
Po obali ovoj gdje nikoga nema.
I dok srebrn mjesec u moru se kupa,
Ja u duši ćutim miris hrizantema.

Po ovome kraju ona često hodi,
Ispod ovih grana sinoć sam je sreo,
I kada sa lica smače tanki veo,
U mome se srcu nova vatra rodi.

Smijući se na me, sve slađe i slađe,
Niz mramorne skale lakoj barci sađe,
I stari je mornar odveze daleko.

Od onoga časa ja mira ne steko',
No lutam i sanjam nju, što ravne nema,
I u duši ćutim miris hrizantema.   

[ZenTale]

ŠTO TE NEMA?...          


Kad na mlado poljsko cv'jeće
    Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
    "Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
    I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
    "Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
    U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
    "Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
    I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
    "Što te nema, što te nema"...

Divna pesma. Toliko sam je puta slušao, da je postala deo mene...

[lejenica]

aaaaaaa što te nemaaaaa?

[partibrejker]

O KLASJE MOJE

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, ko psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

Aleksa Šantić, 1910

kako ovo volim recitovati : )

[:) hope]

O, NIKAD VIŠE...

O, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće jadi moju dušu c'jelu.

K'o sjetna tica, što u krugu tavnu
Ledenih žica zarobljena stoji,
Snivaću i ja o blaženstvu davnu
O slatkom raju poljubaca tvoji'.

Ja sam k'o stablo, kome vjetar hudi,
Raznese lišće u daleke strane,
K'o vječni sužanj, koji zalud žudi
Osmejak mili one zore rane.

Po tavnoj noći, kad sveštenim mirom
Prel'jeće sanak nečujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima s lirom,
I zv'jezdam' šapćem tvoje ime drago...

Ja suzam' kvasim tvoju sliku bajnu
I gledam osm'jeh, što s usana l'jeće,
Al' zaman suze, nikad prošlost sjajnu,
Nikad mi tebe darovati neće...

Oh, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće boli moju dušu c'jelu.


SJEĆAŠ LI SE, SRCE?...

Sjećaš li se, srce, što je nekad bilo?
Sjećaš li se sada prošlosti i dana,
Kad si puno vjere, kao tiče milo,
Dizalo se letom put nebesnih strana?

Ugušeni zrače, u oblaku tuge,
Vihori i b'jesi slomiše ti krila,
Boravište tvoje bjehu šarne duge,
I tičija jata družina ti bila...

K'o nevini cvijet, puno čednog mira,
U zanosu milom grlili te snovi,
I k'o akord mili anđeoskih lira
Budila te pjesma zvukom želja novi'.

Netaknuto burom borbe i spoznanja
Živjelo si mirno u želji i plamu,
Al' sve želje drage o kojima sanja
Razduv'o je vjetar u poroz i tamu...

Ružičasti veo, kroz koji se žudno
Gledalo u prostor života i ljudi,
Rastrgla je java i poznanje budno,
Pa satana mrska sad pred nama bludi.

O, dajte mi nazad v'jenac prošlih dana,
Vratite mi čase, u kojim' sam samo
Osjećao ljubav i vjerov'o sl'jepo
U ljude i Boga što boravi tamo.

Vratite mi srce, gdje bezbrižna sreća
K'o kandilo sv'jetlo sjaji se i blista,
U odjeku groma što se Boga sjeća
I vjeruje uskrs raspetoga Hrista.

[:) hope]

 
JA NE MOGU OVDJE...


Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja -
Moga zavičaja.

Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vječnoga Monblana;
Moja duša voli ovaj kraj slobode,
Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava.
Al' tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo, gdje su moji drugovi i braća,
Tamo, rodu svome duša mi se vraća.

Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.

[:) hope]

SRBIMA U MITROVICI NA KOSOVU
koji su započeli zidati crkvu,
hram Svetog Save


Ja ne snivam... moju dušu
Anđeoska dižu krila,
Pa Kosovu leti ravnom,
Da vas grli, braćo mila!

Da vas grli, i da ljubi
Vaše lice, vaše čelo,
Na koje je mutno doba
Mučenički v'jenac splelo;

Da vas ljubi, da vam suzom
Svoju velju radost kaže:
Blago rodu, blago zemlji,
Gdje se bratac s bratom slaže!

Vi ste braća, vi ste ljudi,
Zažižnici srpske zore, -
Svete sjenke sa Kosova
Blagoslov vam danas zbore!

C'jelo Srpstvo danas kleči
I krst časni meće na se,
A molitva čista, sveta
U visini talasa se:

"Daj im, Bože, volje jake,
Da izdržat' muke mogu,
Da dovrše sveto djelo,
Posvećeno tebi - Bogu;

Pa kad kube sjajnog hrama
U tvom jarkom suncu sine,
I zabruje zvona sveta
Jasnim zvukom sa visine,

Čuj molitvu njinog srca,
Čuj im želje, čuj im glase...
Pa nek' jekne Šar-planina:
Srpstvu zora rodila se!"



1896.