|
Naslov: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: lejenica Novembar 14, 2007, 12:20:56 (http://i1.tinypic.com/8f4xjyp.jpg)
Vito-dobri duh Nikšića Poreklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gde mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presekao njegovo detinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbegao u Nikšić. Bio je svedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vreme Vito je živeo kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bežati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata". Možemo li da shvatimo šta znači taj osećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili poseta, a njemu ništa. Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!" Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vreme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razboleo se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živeo je ipak svoj život. Prve zbirke pesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život. Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vreme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbedila mu je garsonjeru. Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjede". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče. Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima. Pisao je i pesme za decu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce. Vitove pesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pesma Mikija Jevremovića "Pijem". Kad god pročitamo nevelik pesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pesmama ima puno sete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti. Vito je preeminuo1994. godine ("Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi. Slika iz djetinjstva Gospode, kako pamtim tu sliku, Kako je sve to živo u sjećanju, Odsjekli su glavu nesrećniku, A nekakva je muva pala na nju. I dok je nepovratno iz zjenica Odlazio čitav jedan svijet, Ta je muva mirno išla preko lica Kao da se ništa dogodilo nije! A tamo je negdje mirisala trava, Šumorio jasen, cvrkutala ptica, Sve je bilo isto, osim ova glava Sa ravnodušnom muvom na sred lica. Čučao sam dugo i dok su ostali Odlazili siti tog prizora ratnog, Neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI? NIŠTA, rekao sam, sasvim mator! Neka me ne bude Neka me ne bude kad budem prestao da volim, Jer tada od mene ne bi ostalo ništa.. Možda samo ugarak neki goli, Od čitavog ovog velikog ognjišta.. Biće jedno veče Jednom,kad bude veče, Kad budeš sama, I bude neka kiša lila.. Jednom, Kad oko svojih usana Nađeš tuđi osmijeh, mila, Znam, Biće ti teško, a mene neće biti Da ti u tom času što god kažem.. Biće jedno veče, jedna kiša i ti Koju sam divno umio da lažem! MOŽDA Možda tu ljepotu kojom živim sada u nekom životu prosanjah nekada sad i ona mi stiže u mimogredu u ovom životu ko zna kom po redu. Možda bas ovako i baš ovoliko stajao sam davno pred tom istom slikom ne sluteći da će ona jednog dana izaći da živi izvan svoga rama! DRUMOVANJA Pjevaju u meni drumovi snažni, drumovi dobri kao dlan očin. Moram dans otić nekud, da potrazim malo odmora za umorne oči. Idem bez pozdrava, bez poruka, ovako lijepo pomućenog uma, da tražim okuka, okuka, okuka, i iza svake - samo parče druma. Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako, i zašto, i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: honey_mici Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ Novembar 14, 2007, 21:29:53 I ja da dam svoj doprinos... Odusevila sam se Vitovom poezijom... Svaki put kada procitam neku njegovu pesmu nebitno po koji je to put... ja je drugacije shvatim... na drugaciji nacin me dotakne...
Odmetanje Nije ovo ljubav , to se ja spašavam, to ja bježim, ženo, tebi u hajduke, Romanijo moja, puna dobrih trava za krvave rane i žestoke muke. To ja bježim, bježim, iako znam, ženo, da već nigdje nema đula i zumbula, da me ipak čeka prokleto Lijevno đe u njemu bijeli se kula. Umjesto molitve za daleku Ponekad, davna, sjetim te se, A nešto toplo zasja u duši Kao od dobre stare pjesme Što se slučajno zapjevuši. Gdje li si noćas, ti daleka, Da li si negdje svila dom, Ili još uvijek, ko nekad, Lutaš ponoćnim Beogradom? Da li još tražiš onog čudnog, Onog iz tvojih snova vrelih, Koga si tražila uzaludno I one noći kad smo se sreli. Traži, samo traži, tragaj, On ipak jednom mora doći Iz tvojih lijepih snova, draga, U tvoje nimalo lijepe noći. Kao što dođu ove pjesme Iz divnih šuma nepoznatih Pravo u naše ružne nesne, U gorku zbilju kasnih sati. Ponekad tako sjetim te se, A nešto toplo zasja u duši Kao od dobre stare pjesme Što se slučajno zapjevuši. I opet jesen I opet jesen opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću, i opet stare, crne slutnje, i opet sam si, Nikoliću. I opet neka pisma duga, očajna pisma bez adrese, a nigdje drage, nigdje druga, samo ta jesen, opet jesen. A šta ako prosviram taj metak kroz ovo čelo neveselo, pa onda počne sve iz početka, život, stradanja, pa opet čelo, a šta ako nema zaborava, ako je to vječna igra kruga, a šta ako tamo ispod trava boli ova ista ljudska tuga. Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: lejenica Novembar 16, 2007, 09:08:04 POSLEDNJA PJESMA
Ležim na odru, tih upropašćen do banalnosti, do gorskog stida, ulaze nekakve crne gošće, poneka pridje i zarida. Okolo sjede. Tiho i tužno. Starci puše, pričaju, kašlju i opraštahu mi velikodušno sve što se zbilo uz veselu čašu. Vrline vezu uz izraz ozbiljan, pričaju sa smiješkom ( Ispada, eto, da sam bio divan, smrti, moja jedina greško! ) Ležim na odru, tih, upropašćen, napolju sunce svakodnevno sja. Ne znam da li je ko ožalošćen, ali, zaista, jesam ja. PRVI SNIJEG Sonja,izađi da skitamo, imam ludu želju večeras da lutam. Sonja,izađi i iznesi samo malo nježnosti ispod kaputa. Malo nježnosti ,malo samo, zalogaj jedan za ogromnu glad. Sonja , izađi da skitamo , noćas je nestvarno lijep grad. Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: lejenica Novembar 16, 2007, 09:09:29 ZAPIS
Glave su nam divnim čudesima sklone pa zaboravljamo i čija je koja ko ogromno sunce jedna, eno, tone a ja ne znam sasvim nije li to moja. Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: lejenica Novembar 16, 2007, 09:19:00 (http://i2.tinypic.com/6u9o31j.jpg)
Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: lejenica Novembar 16, 2007, 09:22:37 Rođendan
Rođendan ... Dvadeset i peta opomena za dugujući život. Već – dvadeset i peta! Kako se ludo okreće ova matora planeta, kao zaljubljena šiparica blesava od sreće. Okreći se ti samo, stara, okreći, okreći ... Što se tiče mene - ja ću samo da začepim uši, pa i poslije stote opomene, biću opet dužnik ravnodušni. Ali da platim - ne, nikako! Rađe odlazim iz ovog gnijezda. Hej, zaustavite planetu, ja hoću da izađem, idem u vječnu skitnju između zvijezda. Šta? ... Nećete? ... O, ima i tome lijeka, jer iako nijesam Galilej ni Đordano Bruno, ja sam čovjek jednog svemoćnog vijeka, pa znam da će morati, lijepim il bunom, da padne taj jogunasti što neda i steže, dosta je samo da neko vrisne: »Dolje apsolutizam zemljine teže!« Uostalom, već su počela da kevću štenad po vasioni. Hej, zaustavite planetu! Čujete li, zvonim ... Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: lejenica Novembar 16, 2007, 09:27:19 (http://i1.tinypic.com/6sh1z0p.jpg)
Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: lejenica Novembar 17, 2007, 14:34:18 Pismo mojoj učiteljici
Draga gospođo učiteljice, ne začudite se ovom pismu kasnom, podsjetiše me na Vas dvije male ptice, dvije obične ptice na žici telegrafskoj. Sjetih se, znate, onih Vaših priča punih ljubavi za ptice nevine i slabe poslije kojih smo, zbog svake praćke i kamička, klečali dugo iza table. Ne zamjeram Vam - daleko bilo, pa čak ni to što me vukoste za uši, sve je to danas na svoj način milo i prijatno je od toga u duši. Ja se često sjetim tog vremena davnog rata, zime, gladi, bodljivakve žice, nije, bogme, tada bilo jednostavno naučiti nekog da zavoli ptice. Gospođo, to je, u najmanju ruku, junaštvo dostojno poštovanja učiti nekog ljubavi uz huku jednog strašnog rata, jednog propadanja. Hvala Vam, gospođo učiteljice, i ne začudite se ovom pismu kasnom, podsjetiše me na Vas dvije male ptice, dvije obične ptice na žici telegrafskoj. Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: lejenica Novembar 17, 2007, 14:34:49 Rekvijem za skitača
Blagosloven ti, što se obestrvi u divnom prostranstvu svoje krvi i odreče se povratka ko srama uz skupu žrtvu sebe sama. Na isti način umiru svi dani: sopstvenim suncem svirepo zaklani, pozarno lijepi dugo mru nad drumom razvivši ko barjak svoj čestiti umor. Mir tebi, skitaču, što se obestrvi zaljubljen u riječ s one strane krvi. Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: La Niña Jul 20, 2008, 20:50:51 Bez naslova
Bijelim drumom ocajno proboden drumujem, skitac, bez lijeka. Idem kuda me oci vode u san, u pjesmu, u rijec, u covjeka... Tako cu jednom i u smrt da odem, pa ako slucajno umrem - neka. Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: La Niña Jul 20, 2008, 20:53:06 Te topole brezovacke
Te topole brezovacke te topole milovane pogledima umirucih. Te topole sto me bole listajuci i venuci. Te topole brezovacke, te topole, sto u suton muklo sume ko da jece. Nek ogole te topole. Gorosjece! Gorosjece! Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: La Niña Jul 20, 2008, 20:56:44 Ne vjerujem ovoj noci
Ne vjerujem ovoj noci izdace me. Ako samo sklopim oci, ako trenem, prikrasce se, zaklace me, ili ce me udaviti omcom mraka. Ne vjerujem ovoj noci, crnoj, gluvoj, bez koraka. Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: lejenica Maj 18, 2009, 14:40:35 UMJESTO MOLITVE ZA DALEKU
Ponekad, davna, sjetim te se, A nešto toplo zasja u duši Kao od dobre stare pjesme Što se slučajno zapjevuši. Gdje li si noćas, ti daleka, Da li si negdje svila dom, Ili još uvijek, ko nekad, Lutaš ponoćnim Beogradom? Da li još tražiš onog čudnog, Onog iz tvojih snova vrelih, Koga si tražila uzaludno I one noći kad smo se sreli. Traži, samo traži, tragaj, On ipak jednom mora doći Iz tvojih lijepih snova, draga, U tvoje nimalo lijepe noći. Kao što dođu ove pjesme Iz divnih šuma nepoznatih Pravo u naše ružne nesne, U gorku zbilju kasnih sati. Ponekad tako sjetim te se, A nešto toplo zasja u duši Kao od dobre stare pjesme Što se slučajno zapjevuši. Ova sigurno ima ali... nije na odmet i da se ponovi :))) Naslov: Odg: Vitomir Nikolić - VITO Poruka od: lejenica April 22, 2010, 09:52:50 Drumovanja Pjevaju u meni drumovi snažni, drumovi dobri kao dlan očin. Moram danas otić nekud, da potražim malo odmora za umorne oči. Idem bez pozdrava, bez poruka, ovako lijepo pomućenog uma, da tražim okuka, okuka, okuka, i iza svake - samo parče druma. Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako, i zašto, i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet. |