Među Savom, Dunavom i Dravom, uvik nigdi kraj neke granice. Živili su od vrimena davnih, naši stari Šokci i Šokice.
Naši stari, naši stari, Šokci i Šokice.
Za drugog su uvik ratovali, od Tirola pa do Galicije. Težačke su kosti ostavljali, snivajući ravni Slavonije.
Naši stari, naši stari, Šokci i Šokice.
Iz grobova naših pradidova, mlade klice opet će izrasti. Ovdi ćemo zauvik ostati, naša grana ne može (smije) propasti.
Naša grana, naša grana, ne smije propasti.
|
|