Nekada, mrak i ja pricamo do svitanja. U prici slike mladosti, u srcu vriste gromovi.
Rijekom sna plovim ja, sve do dragih ulica, vidim te kada sklopim oci a tuga sama se toci.
Jer tuga zna, jedina dodje tiho pa me ne pusta. Jer tuga zna, kako da, otkljuca vrata sjecanja.
Oci stranca dobih ja, pune suza, vremena kad ih sklopim vidim te, a moja tuga sunja se.
Jer tuga zna, jedina dodje tiho pa me ne pusta. Jer tuga zna, kako da, otkljuca vrata sjecanja.
|
|