Na tvome čelu tama sa svjetlom još se bori. Tepa li il' me kori glasić tvoj koji zove - mama!? Znaj, odkad tvoje kuca, moje je srce stalo, Svak ima svoga suca, spavaj, sunce moje malo!
Znaš li da tvoje oči imaju boje neba? Da čak i neke noći kriju sjaj sunca ako treba? Pitaš me što je to beba, kakve su boje cvijeća i zašto ljudima treba to što neki zovu sreća?
Nemoćna kao ptiče što je iz gnijezda palo, vjeruješ u sve priče, - sunce moje malo. Sve što sam zvala svojim, sve to se tebi dalo. Živim životom tvojim, spavaj sunce moje malo!
|
|