U blokove tuge si svijet svoj mali ogradila Trnove ruže na pragu sreće posadila
A ja k’o vitez okruglog stola Na crnom konju ratujem Prebiću suzom tugu na pola Jer kao bijednik se predajem
Pokloniću se moja kraljice Nevino noćas ginem od tvoga mača Ne čujes krik iz tamnice Ranjen sam smrtno sječivom tvoga plača
Lancima teškim vratari zamka su digli most Samo na tren u tvome srcu sam bio gost
Skidaju oklop, jedan po jedan Svi tvoji vitezovi Ćutljivi red nepregledan negde u maglu odlazi
|
|