Sve vrištaje podnevne ponoći zametnu gnoj svih zuba do zuba, do zuba naoružan krvlju zaraženom, nošen bolesnim vremenom tonuo sam u jedinstveno potonuće
Ti si mislio od Istina mojih, bogohulnik, rodoskrvnik opaki i krik tog poganog djecu plača, odvodi Izopačinom steknu se svi moji provodi koji si snebivan vidio usne njihove, jednako jezici dječaka i djevojčica ljubiti bi krater vatre ove vječne ne mareć kakve sve biti će opekline Tako si zaključio, bijesan o moje ozdravljenje, strahujuć o njezinu ljepotu
|
|