Ona para na ogledalu iz dubine duše što dah je stvori, za uspomenu otisak usana, tako snažan a nestalan. Sad lako mogu razumjeti moć dana i noći Istine, surove koliko sablja glavosječe ili pak slobodne ljepotom koliko i viđenje čeda iz kolijevke, što majku bi u strahu obgrlilo.
I danas I danas trajem raščerećen nakon toliko porinuća i lomova, zasada a i čupanja sile moje, korijena mlad | |