Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao, njeznu i pohotnu u ono dvoriste u kojem sam vas gledao, draga susjedo Tisucu devetsto pedeset sedme godine Kada je bila jesen slicna ovoj I kada su jos u moj san udarali prozori Roditeljske kuce utopljene u sibenskoj jugovini U gradu koji je postajao moja bolnica A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji plavi i uspavani Adresiram tamo ovu misao i kazem: steta Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest svakog jutra Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela Da li je sto izmijenilo Vase lice, oci i trbuh A kako sam Vam zavidio vracajuci se iz setnje od osam do jedanest izjutra Uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pescenickom mljekarstvu Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao malo crnog i malo tamnozelenog I danas Vam iskreno kazem: steta, steta Vise vjerojatno i niste za takva sta Ponovo ono dvoriste Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vas suprug odlazi Vi znaci danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam A ja bas izlazim - steta Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano I ja bih Vam vjerojatno pruzio vise Ali ja idem u setnju I setao sam tako godinu i drugu I ne da Vam se hvalim - bilo je toga Kakve sve zemlje, pica, kakva mora, gdje sam sve bio Gdje sam sve ljubio i kakve zene Jer vama otvoreno mogu reci Kuda sam sve setao po kisi ujutro Nekakav vlak je istruo u crnom proljecu u Poljskoj, blizu Rusije Kakvu sam tamo zenu ostavljao, Isukrste I kakva je mene ostavljala na sjeveru Pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda Daleko, daleko, kao u snovima Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj Pa oci providne i dragocjene jedne Cehinje iz Brna Vozderkove Premjestene zauvijek u moju utrobu A takav snijeg i sve sto treba - bilo je, bilo Ali ono dvoriste u kojem sam Vas vidjao Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi U sezonama 1957,58 i sljedece steta, nepovratno steta
Niceg nema, niceg nema od tebe, od mene
|
|