Sebe dugo sam trazio Precicom znanom zalutao Pred mojim vratima Ona je cekala ranjenog jelena.
Krive staze sam gazio Stotinu puta posrnuo U svojim snovima Ona je cuvala ranjenog jelena.
Gdje mi je pamet bila Pa da nisam vidio njene poglede Kao svila bile su njene utjehe. Gdje mi je pamet bila Pa da nisam shvatio sto je trpila Zbog svoga ranjenog jelena.
Toga jutra sam stigao Svjestan da sam zakasnio Pred mojim vratima Njenih tragova nema, nema nikoga.
A ja i dalje gazim Snijegove duboke, koprive i dukate Na svijetu jedina Ona je cekala ranjenog jelena.
|
|