Ćaća je jema sat u malom žepu,
takvoga sata nima više niko;
iz njeg se vrime razlilo ka mliko,
ka vino ća je uteklo svon čepu.
Kad bi ćaća zasta da otare čelo
i sat bi sta i mudro bi muča,
nije jema srca da odbroji uru
čoviku ća sidne da umoran ruča.
Na ćaćinom satu briše se i gubi
to vrime u zlatu i ti prsti grubi.
To vrime u zlatu, taj leut ća kreće
na ćaćinom satu vratiti se neće.
Ćaća se moga i bez sata snaći
po pivcu, maški, po jugu u zraku,
al' more biti, ćutija se jači
sa saton ća je svitlija u mraku.
Pričaju judi, starili su skupa
sat je bija srce u ćaćinu tilu
i nije se znalo ća to šuška, lupa
ća to tira naprid vrilu krv kroz žilu.
Sve dok nisu oba ostali bez glasa,
sve dok nije zemja rekla zadnje slovo,
još se nije znalo ća je puklo, stalo,
jer na njima sve je bilo još ka novo.
|
|
članova
Ukupno članova: 185692
Statistika
Prisutni korisnici
