Kad god kiša počne kleti zadrhti u bašti grana kad tjeskobu svak osjeti ja se latim kišobrana
Isprate nas tad u šetnju zvona gradske katedrale a duge nas ruke sretnu pokvašene magistrale
I dok kišni doboš bije nekuda nas vode puti kao bezbroj dana prije ja mu pričam a on ćuti
Niko ne zna tako slušat duge priče mojih dana ko što znade jedna duša dobrog starog kišobrana
Pričajuć o puno čemu zaboravim na sve boli i spomenem jednu ženu u daljini što me voli
I tako će proći sati lutanja duž magistrale dok nas prvi sumrak vrati u tišinu sobe male
I dok kišni doboš bije nekuda nas vode puti kao bezbroj dana prije ja mu pričam a on ćuti
Svakog ljeta stane priča al' s jeseni opet rano vidjećete vi mladića na magistrali s kišobranom
|
|