Ukrade mi juče neka tuđa ruka
zadnje kapi mora iz usahlih vena,
i umuknu zvono crkve mojih htjenja
a razbi se okno nebeskoga luka
Ostah sam na kiši ko od Boga proklet
držeći u ruci šest drhtavih žica
gledajuć' na stabla opustjelog parka
i na njima jata pokisnulih ptica.
Osjećam u sebi ko po nekom smeću,
tumara i njuška jedno gladno pseto.
Omorina neka, neki vjetri južni,
mirišljave kiše i bolesno ljeto.
Al' u meni samo moja sudba tašta
i prosuti melem životnoga saća.
Sav sam kao neka pokradena bašta
iz koje se lopov praznih ruku vraća.
Jer, šta će kome ovaj otrov što ga sišem,
ili pregršt bolnih sjećanja i sjena?!
Šta će kome ova pjesma što je pišem,
Ili pisma što ih šalje jedna žena?!
Al ne treba ni meni to što drugi ištu.
Ja nijesam sanjar onda kad se strada.
Naviklo se tijelo ko strašilo u žito
na ovu hladnu ljetnju kišu koja pada.
|
|
članova
Ukupno članova: 185692
Statistika
Prisutni korisnici
