Život se rasut, k’o rastrgane perle, ludo kotrlja. Tko zna kuda srlja? Želim da potrčim, i pokupim zrna, al’ često sam sama, i plašljiva k’o srna. Bezglavo jureć’, k’o izgubljeno dijete, sigurnost da zagrlim, tko zna kuda hrlim? Želim poput perla nanizati dane, al’ kako, kad sam sama, i drhtim kao lane?
Čujem da me zove tvoj glas iz daljine. Šuma straha nestaje. Ja sam kraljica divljine!
U zagrljaj tvog oka kotrljaju se perle. Tu bezbrižno snivam.
|
|