Poznala sam te kad snijeg se topi, topi i duva vjetar blag. Blizina proljeća dušu mi opi, opi, pa žudno udisah zrak.
S nježnošću gledah stopa ti trag, trag po snijegu bijelom, i znadoh da ćeš biti mik drag u životu cijelom.
Poznala sam te kad kopni led, kad se budi proljreća dah, kad dan je čas rumen, čas blijed, kad tužno je i sretno u isti mah.
Poznala sam te u zvonki dan, dan pijan, svjež i mek. Činjaše mi se već odavno znan, znan, kad te poznadoh tek.
S nježnošću gledah stopa ti trag, trag po snijegu bijelom, i znadoh da ćeš biti mik drag u životu cijelom.
(J. Stojaković – Desanka Maksimović – R. Dujmić)
|
|