Tri sata popodne pokazuje moj Rolex Na semaforu stojim, a pored mene bus Kao u zoološkom vrtu gledam izumiruću vrstu Izgužvana lica zure mi u bemburu
S Ray-banom na nosu žalim isfrustriranu masu Njihov me pogled baca u bed Zato okrećem glavu na drugu, lijepšu stranu Jer duša mi ne podnosi tužne prizore
Sutra sam vea u crkvi na malom pranju savjesti Jer moje veze sežu ravno do neba U navali humanosti pomolit ću se za sve njih Nakon čega slijedi tečaj tenisa.
Ne mogi ih gledat više, uključujem svoj air-condition Polako, da me vide pice iz busa Konačno spas, zeleno je, dodajem gas i nestajem a gomila me gleda kao zločinca.
Penziai novi, penziai polovni Doživotne žrtve javnog prijevoza Blesavi od znojenja u kutiji Jos dva radna vijeka do fićeka.
Gomila plazi po bljuzgavoj stazi S gađenjem gleda metak što prolazi.
|
|