Šetamo kroz park, držim te za ruku, ne mislim o tebi, al' ne brini za to, kao što zveri svoje vaške vuku... I ti meni dođeš kao nužno zlo,
Jer svi smo mi ustvari u duši mesari...
Nisi mi prva, a ni zadnja, shvati, budi kol'ko hoćeš, svejedno je meni, možda ipak, trebala bi znati.. Ja prodajem sebe po debeloj ceni,
Svi smo mi ustvari u duši mesari...
Kad zaželiš reći ''došlo baš je vreme'', a i sudbina te uzela za zub, koji te đavo ter'o da naletiš na mene...
Jer svi smo mi ustvari u duši mesari...
|
|