Slušam noć vani grozno zvona laju. Tuga caruje, a mesec stidljivo viri, umotan brdima. Slutim već, da bi mogla i sa bogom izravnati bednika. Ko sirotica istopiti oblak kiše u očima. Ko izgubljeni galeb u letu ispod ove kore sna. Ćutim. Ne vredimo ništa ni ti ni ja.
Ja još imam snage, volje iz inata baš. Pružam ruke prazne. Nemaš muko šta da daš.
I nemaš, nemaš muko šta da daš.
|
|