sjedi on usamljen na rubu bezdana, star melankoličan, lica izgužvana. zbunjeno priznaje sve što je skrivio, sjećanje, vraćanje - zar sve je proživio? napokon shvaća šta je propustio, bilo bi bolje da je popustio zbunjeno zuri pred zrcalom sjećanja, sve što sad ostaje - gola ironija. kada bi mogao bar vrijeme vratiti, znao bi kako frustracije kratiti, život je škola, ne treba ga mučiti, na svojim greškama glupo je učiti
|
|