Eee, kad bi’ se mog’o probuditi negdje daleko od svega i tuđu zemlju poljubiti zemlju bez garavog snijega
tamo gdje ima ponosa da se prisjetim kako ga je imati
eee, kada bih mogao srediti da pođu sva raja stara i svoju trešnju presaditi negdje da vazda behara
tamo gdje ima nade da je zagrlim i zadržim
odem li uvenuću ostanem li poludiću nemam ni ja sto života i da imam bila bi sramota kako živim
eee, kada bi moglo stati sve u ove prašnjave kofere sve bez čega se ne može grana loze iz kolobare
i flaša vode sa čaršije da je zalijem jer bez nje rasti ne može
odem li uvenuću ostanem li poludiću nemam ni ja sto života i da imam bila bi sramota kako živim
|
|