Ugledah sreću u odsjaju bjeline,
kraj samoći što u meni diše.
No, prošlo je ljeto i došla jesen.
Opet… lile su kiše,
lile su kiše na staklene krovove grada.
Nikog, samo svijetla nijema,
i onda si znala šaputati dugo bez kraja
dragi, i sutra bit ću tvoja.
Čudna je tama, tebi ni traga,
samo pustinja stara.
Nekog trebam ja,
bilo da si ti
neka, druga moja sreća
da nisam sam –
sve mi značiš ti.
Lile su kiše na staklene krovove grada.
Nikog, samo svijetla nijema…
…na pločniku mrtva priroda,
mrtvim bojama uprljan kist,
još jedna je moja ljubav
uvela kao žuti list.
Znam, dug put me čeka
životu dok pronađem sklad,
a bio sam tako blizu cilja…
…Svrativši nedavno na stari grad.
Sjećaš li se dana kada smo se sreli
na starom gradu
okruženi oronulim zidovima katedrale,
obasjani sjajem svijeća,
povezani muzikom.
Opet sam ovdje,
opet slušam Baha,
gdje si ti…?
Da li je trebalo da kažem tad
da svratiš opet na stari grad?
Te blijede slike katedrale sive,
igra svijetla, vizija
vedra i naga kao val.
Zaboravio sam Baha u onaj tren
kad u oku tvome vidjeh sjen,
suze trag, pogled blag.
Od tonova čudnih rodi se glas
i tvoja duša dobi stas,
laka kao san,
nježne ruke tople kao dah
i jedan tango, dodir plah,
svijet od svijeća, ruke od papira,
slika sreće i sjećanja,
plamen svijeća, zvona zvuk.
Bijeli dan i dodir grub
opet sna i jave rub,
nad mojom glavom ptica guk,
oblaci, nebo i dugi put…
|
|
članova
Ukupno članova: 185692
Statistika
Prisutni korisnici
