Kako vreme prolazi, kako dani smenjuju noći, sve je više misli o tebi, o tebi. O, kako te trebam, zbog onih tvojih reči, koje samo ti si, samo ti si znao reći!
Sva jutra me bude sa imenom tvojim, i ljudi me pitaju zašto te nema. Još ponekad čujem lelujanje trava, i misli lete nekud u tople, tople dlanove tvoje.
Nikad nećeš saznati u životu šta mi značiš, jer snove si moje poklonio nekoj drugoj.
(Kornelije Kovač) STUDIO B SP 73011, 1974
|
|