Ti opet odlaziš od kuće, iz mojih ruku i postelje vruće. I dok me privijaš uz sebe, osećam da dišem za tebe.
Ti opet odlaziš od mene, u novi rat da nađeš sebe, a ja ti šapućem na kraju nežnosti male, što snage daju.
Ipak se bojim, tako se bojim, dok našoj deci ljubiš oči snene. Zato te molim, stalno te molim: budi dobar, i misli na mene!
(K. Kovač – S. Kovač) PGP RTB S 52725. 1976.
|
|